Roditelji žele da im djeca budu uspješna u životu, pa ih uče stavovima za koje vjeruju da će im pomoći u postizanju ciljeva.
Međutim, mnoge široko rasprostranjene teorije o tome što je potrebno za uspjeh pokazuju se kontraproduktivnim: kratkoročno mogu donijeti rezultate, ali na kraju dovode do izgaranja i neuspjeha.
Saznajte o čemu je riječ!
Kažemo svojoj djeci: Usredsredi se na budućnost, postigni svoj cilj A treba da kažemo: Živite ili radite u trenutku.
Teško je ostati čvrsto fokusiran. Istraživanja pokazuju da ljudski um 50 posto vremena kad smo budni – luta. A kad nam misli odlutaju, možemo početi da razmišljamo o prošlosti ili brinemo za budućnost – što dovodi do negativnih emocija poput bijesa, žaljenja i stresa.
Um koji neprestano pokušava da se usredsredi na budućnost – od dobijanja dobrih ocjena do prijave na fakultet – biće sklon većoj tjeskobi i strahu.
Djeca se bolje snalaze i osjećaju srećnije ako nauče kako da ostanu u sadašnjem trenutku. A kad se ljudi osjećaju srećnima, mogu brže učiti, kreativnije razmišljati i lakše rješavati probleme.
Pozitivne emocije takođe ljude čine otpornijim na stres, pomažući im da brže prevladaju izazove i neuspjehe kako bi se što uspješnije vratili na svoj zacrtani put.
Sigurno je da djeca imaju ciljeve na kojima rade. Ali, umjesto da ih podstičete da su uvijek fokusiraju na ono što je sljedeće na njihovoj listi obaveza, pomozite im da ostanu fokusirani na to što sad rade, pa makar to bilo ništa, jer i odmarati se treba naučiti.
Kažemo svojoj djeci: Stres je neizbježan – nastavi dalje. Trebalo bi da kažemo: Naučite da se opustite
Danas se stres pojavljuje kod sve mlađe i mlađe djece – brinu se zbog ocjena i osjećaju pritisak da u školi budu bolji.
Način na koji ljudi danas žive često primjerom pokazuje deci da je stres neizbježni dio života i da je temelj za uspjeh.
Istraživanja pokazuju da djeca čiji roditelji izgaraju na poslu imaju veću vjerovatnoću od sagorjevanja u školi nego njihovi vršnjaci.
Djecu treba naučiti vještinama koje će im pomoći da budu otpornija na stresne događaje. Iako se radni i životni zahtjevi ne mogu promijeniti preko noći, a ni trudom jednog čovjeka, možemo se koristiti tehnikama kao što su meditacija, joga i duboko disanje kako bismo se bolje nosili s pritiskom i tim tehnikama učili djecu.
3. Kažemo djeci: Nađi nešto da radiš Treba reći: Zabavite se ne radeći ništa.
Čak i u slobodno vrijeme, ljudi u zapadnim društvima teže pozitivnim emocijama visokog intenziteta poput uzbuđenja, za razliku od emocija niskog intenziteta poput smirenosti (suprotno od ljudi u zemljama Istočne Azije).
To znači da su rasporedi naše djece često prepuni vannastavnim aktivnostima i porodičnim izletima, ostavljajući jako malo vremena za ‘dosadu’.
Nema ništa loše u uzbuđenju, zabavi i traženju novih iskustava. Ali uzbuđenje, poput stresa, iscrpljuje našu fiziologiju tako da možemo nesvjesno podstaći svoju djecu da sagorjevaju svoju energiju poslije škole ili vikendom, ostavljajući im manje resursa za vrijeme kada im je najpotrebnije.
Poenta nije u tome da ih nikada ne smijemo motivisati na razne aktivnosti ili druženja, već da sve bude umjereno, te da se djeci da prilika da nauče samostalno da se igraju, da budu sami sa sobom i sanjare, naučei da budu srećni zbog sebe, a ne samo zbog spoljašnjih uticaja.
4. Kažemo svojoj djeci: Biraj bitke u kojima možeš pobijediti. Trebalo bi im reći: Griješite i naučite se neuspjehu.
Roditelji imaju tendenciju da identifikuju svoju djecu s njihovim snagama i aktivnostima koje im prirodno dolaze, a ne kao cijele osobe. Kažu da je njihovo dijete ‘matematičar’, ‘društvenjak’ ili ‘umjetnik’.
Međutim, istraživanje Carol Dweck sa Univerziteta Stanford pokazuje da ovaj način razmišljanja zapravo stavlja djecu u male okvire ličnosti i dugoročno smanjuje njihovu želju za isprobavanjem nečeg novog, pogotovo stvari u kojima nisu tako talentovani.
5. Kažemo svojoj djeci: Znaj svoje slabosti i budi jak Trebalo bi im reći: Brini se za sebe.
Ljudi su skloni da mišljenju da je samokritika važna za rad na sebi. Tako roditelji često nenamjerno uče svoju djecu da budu previše samokritični.
Samokritičnost povećava vjerovatnoću da čovjek bude teskoban i depresivan kad se suoči s izazovom.
Umjesto toga, roditelji bi trebalo da podstiču djecu da razvijaju stavove o saosjećajnosti prema samom sebi – ponašajući se prema sebi kao prema prijateljima koji treba pažnja i podrška. To jednostavno znači da nauče da ne kritikuju sebe.
6. Kažemo djeci: Svijet je okrutno mjesto, čuvaj se, ti si broj jedan. Trebalo bis im reći: Pokažite saosjećanje prema drugima.
Istraživanja pokazuju da su nam od djetinjstva nadalje društvene veze najvažnije za zdravlje, sreću, pa čak i dugovječnost, piše Psychology Today.
Pozitivni odnosi s drugim ljudima presudni su za dobrobit, što opet utiče na čovjekove intelektualne sposobnosti i krajnji uspjeh.
Dopadljivost je jedan od najsnažnijih preduslova uspjeha – bez obzira na stvarne vještine.
Važno je podsticati dječje prirodne instinkte da brinu o tuđim osjećajima i da se stave u tuđe cipele. Istina je da je svijet okrutan. Ali, ne mora i dalje biti ako se djeca uči empatiji, otvorenosti, hrabrosti, te da prestanu govoriti kako je bitno biti najbolji, najuspješniji, najljepši ili najpametniji.
