Piše: Zekerijah Smajić
Naredne srijede u ponoć Slovenija nakon trinaest godina po drugi put preuzima polugodišnje predsjedavanje Vijećem EU.
Za članicu koja je i sama sukreator raspada bivše Jugoslavije i koja ovih dana obilježava tri decednije samostalnosti, to je prilika da se još jednom nakon 2008. godine pokaže institucionalno i politički zrelom za nametanje vlastite polugodišnje agende ostalim članicama Unije.
Istina, slovenačkoj vladi je jasno da male članice nemaju potenciju za upravljanje procesima strateških promjena, ali mogu, i imaju pravo i obavezu, inicirati promjene.
Zapadni Balkan u vrhu prioriteta
U vrijeme kada su, u popriličnoj strateškoj pometnji, zajedničke institucije u Briselu zaokupljene proučavanjem dvadesetak „megatrendova“ koji bi mogli određivati blisku i dalju budućnost svijeta, te njihov mogući utjecaj na buduće politike EU, za konzervativnog slovenačkog premijera Janeza Janšu će, kako je sam nedavno objelodanio u Evropskom parlamentu, u vrhu slovenačkih prioriteta biti „povratak Evropske unije politici agresivnog proširenja“.
Takva „hrabra politika“ je njegovu zemlju 2004. godine s još devet baltičkih i istočnoevropskih država uvela u ovaj i danas mnogima privlačan klub, uprkos trendu svojevrsne i nimalo prirodne njegove tribalizacije.
Ne osporavajući da će zajednička borba protiv pandemije koronavirusa i postpandemijski oporavak ostati prvi prioritet Unije, slovenački premijer je uvjeren da bi članstvo u EU na Zapadnom Balkanu moglo riješiti mnoge probleme poput etnonacionalizma, političke nestabilnosti, secesionizma, klerikalizma i ekonomskog zaostajanja za ostatkom Evrope. Janša vjeruje da bi „hrabra politika proširenja Unije“ mogla biti upravo njen strateški odgovor na mnoge trenutne i buduće nepoznate i znane izazove.
Za Janšu nije sporno ni to što se zajedničke institucije u Briselu toliko strasno fokusiraju na detekciju globalnih „megatrendova“ kao što su restrukturiranje svjetskog poretka; vojnopolitičko, ekonomsko i tehnološko antagoniziranje glavnih igrača; utjecaj sve drastičnijih posljedica klimatskih promjena na migracijske valove; sve očitije opasnosti od kibernetičkih napada na suparničke institucije, infrastrukturu i liderske kompanije; uloga ekonomskih i informatičkih centara moći; utjecaj demografskih faktora na evropsku ekonomiju…
U kreiranju mogućih odgovora na tu „tešku stvarnost koju više ne možemo izbjeći, ali pametnom i hrabrom politikom i mjerama možemo ublažiti posljedice“(kako je to sredinom mjeseca definirao potpredsjednik Evropske komisije za međuinstitucijske odnose Maroš Šefčovič) s naglašenim entuzijazmom sudjeluje i slovenačka vlada.
Ali, umjesto „svaštarenja“ koje zagovaraju neki članovi Komisije poput potpredsjednika za vanjske poslove i sigurnost Josepa Borrella, Janša zadnjih dana insistira na „fokusiranju Evropske unije na strateške tačke“ i poručuje Briselu da bi apsorpcija Zapadnog Balkana u EU mogla preduprijediti negativne posljedice brojnih „megatrendova“ zbog kojih EU toliko strepi „uključujući migracije i zlonamjerno uplitanje geopolitičkih suparnika“ poput Rusije, Kine, Turske, Irana i nekih arapskih zemalja.
Ideali o širenju Unije
Iako nema nikakve sumnje da se ništa značajno u vezi sa „strateškim proširenjem“ EU neće i ne može dogoditi za šest mjeseci kada će predsjedavanje Vijećem od Slovenije preuzeti Francuska, vrlo je važno da zemlje sličnog historijsko-kulturološkog kruga poput Slovenije i Hrvatske permanentno, iako konceptualno različito, insistiraju u Briselu na povratku politici „agresivnog proširenja Unije“.
Ako ništa drugo, takvim bockanjima u gnojnu ranu evropskih lidera (koji vlastitim nacionalnim egoizmima i suverenističkim izgovorima umrtvljuju zajedničke institucije) – utopistički ideali o širenju Evropske unije ostaju živi. Sasvim je drugo, prvenstveno geostrateško pitanje, to što ta kolosalna ideja o „ujedinjenju Evrope od Urala do Atlantika“ više nikada neće imati nikakav racionalan smisao. Naprotiv, što se granice Evropske unije i NATO-a u budućnosti budu bližile granicama Rusije, toliko će antagonizam i konfrontacija između ove velike i sve moćnije zemlje s jedne strane, i Zapada s druge, biti izvjesniji i opasniji.
Većina zapadnih lidera i mainstream medija Evrope i Amerike, međutim, ne gledaju na politiku proširenja iz ovog ugla.
Zapravo, na ovu temu se oduvijek i svjesno gledalo sebično i u krivom ogledalu, pa ne čudi što se neki utjecajni zapadni mediji ovih dana, nasuprot slovenačkim verbalnim stremljenjima, politikom proširenja na Zapadni Balkan bave više kao „rizikom od balkanizacije Evropske unije“, nego kao njenom strateškom prilikom.
Takva stajališta evropskom političkom scenom dominiraju najmanje desetak posljednjih godina. Posljedično, demotiviranost zemalja regiona za suštinsko prilagođavanje standardima EU je u porastu; evropska javnost je sve manje sklona podržati nova proširenja; skeptične zemlje i evropski konzervativci likuju; jednoglasje o ovom pitanju unutar Unije je sve manje izvjesno; politika proširenja kao „strateška orjentacija“ postaje sve više argumentom za podsmijeh zvaničnom Briselu i za omalovažavanje svega čime se zajednička mastodonska administracija bavi.
Ko kome baca prašinu u oči?
Istini na volju, u procesu proširenja kakav je od ulaska Hrvatske u EU 2013. godine, svi akteri su jedni drugima bacali prašinu u oči. Svi su se međusobno obmanjivali: Evropska unija „bliskom perspektivom članstva“ za sve zemalje ovog regiona uključujući i Kosovo čije postojanje i suverenost ne priznaje ni pet članica Unije. Zapadnobalkanske vlade su obmanjivale Uniju lažnom odanošću i kvazireformama. U stvarnosti je sve drugačije. Od životnog standarda do vladavine prava, ljudskih sloboda i osobne sugurnosti, pa do mogućnosti projiciranja individualne budućnosti – sve je to u stanju paradoksalne regresije.
Čak i nekoliko članica EU, posebno Francuska, posljednjih je godina pokušavalo suštinski usporiti reforme na Zapadnom Balkanu odlaganjem pregovora o članstvu sa zemljama kandidatima. Izgovor je navodna zabrinutost da bi dodatno proširenom Unijom bilo još teže upravljati, posebno kada je za važne političke odluke potrebna jednoglasnost.
Sljedstveno tome, ili upravo zato, ni personalni nivo odnosa na relaciji EU – Zapadni Balkan nije mogao biti iskreniji i bolji. Svi evropski i svi zapadnobalkanski lideri novije generacije su imali i imaju „spiku“ za vanjske i za domaće uši, za svoje birače i za ostale građane.
Niti jedna od strana također već decenijama nema istinskog vođu s kredibilitetom kod kuće i na međunarodnoj sceni, a vizionarstvo ni sa jedne strane ne doseže dalje od jednog ili dva izborna mandata.
Kako onda u takvim uslovima odgovoriti na ključnu zagonetku za Zapadni Balkan, Evropsku uniju i cjelokupni svjetski poredak: šta će biti s nama za deset, trideset, pedeset ili stotinu godina; u čijim je rukama “staklena kugla”; kome vjerovati; i s kim u boj protiv toliko zagonetnih neizvjesnosti?
U novom svjetskom poretku u nastajanju bespoštedna konkurencija je već golim okom vidljiva u svim ključnim sferama, od ekonomije i tehnologije do upravljanja informacijama. U procesu neminovnih globalnih mijena ohrabrujuće bi bilo kada bi Evropska unija uz sve svoje slabosti bila jedan od pobjednika političkog, ekonomskog i geostrateškog prestrojavanja.
Ali kojim putem do takvog happyenda? Jačanjem zajedničkih institucija, ili jačanjem zemalja članica stvarajući otpornim i snažnim i one zemlje koje trenutno životare poput šest „kandidata“ i „potencijalnih kandidata“ na Zapadnom Balkanu?
Ako bih imao pravo ovdje birati, bespogovorno bih zagovarao drugi scenario. EU nema perspektivu Sjedinjenih Država Evrope pa bi nadmoć zajedničkih institucija nad nacionalnim mogla postati grobarom same Unije, prenosi AJB.
