Karakter ljudi iz Japana ne prestaje da oduševljava cijeli svijet. Svi smo imali prilike da čujemo koliko su uporni, istrajni, kako ni pod kojim okolnostima ne gube pribranost i osjećaj za komunikaciju. Takođe su poznati po svom poštovanju prema drugima i izuzetno marljivom radu.
Takvi su zato što su takvi bili i kao djeca, a takvi su bili kao djeca jer su tome učeni.
Djeca iz Japana veoma se razlikuju od dece sa Zapada. Umjerena su i lijepo se ponašaju, slušaju svoje roditelje i nikada ne histerišu i nemaju napade bijesa. U čemu je tajna?
Japanci veoma cijene porodične veze
Bliski odnos među članovima porodice različitih generacija je nešto što, između ostalog, čini Japance tako posebnim. Ta veza između starih i mladih zasnovana je na dubokom saosjećanju i međusobnoj brizi, kakva se, nažalost, ne može vidjeti nigdje drugo u svijetu. Stari ljudi se u Japanu smatraju izvorom mudrosti i zaslužuju posebnu pažnju i poštovanje.
Sa druge strane, stari ljudi imaju puno strpljenja i ljubavi za mlade. Stari Japanci ponašaju se kao mentori, ne kao kritičari i sprovodioci kazne. U tome leži ključ harmonije među generacijama.
Japanci cijene i poštuju sve svoje rođake. Istovremeno, imaju veoma striktne granice. Na primer, smatra se neprihvatljivim da baka i deka gaje unuče, zato što roditelji nemaju dovoljno vremena. Porodične veze u Japanu nisu zasnovane na “razmeni usluga”, već na vjerovanju da sve na ovom svijetu ima svoje mjesto.
Razumijevanje roditeljstva
Većina porodica u Japanu vjeruje da roditeljstvo treba da bude zasnovano na osjećajnosti i razumevanju. Podizanje glasa na dete u Japanu je jednako svim drugim, oštrim kaznama. Roditelji u Zemlji izlazećeg Sunca vjeruju da izbegavanjem kažnjavanja zapravo uče djecu kako da se povežu sa svetom i poštuju tuđa osjećanja.
Ako dijete nije dobro, mama i tata ga kažnjavaju pogledom ili gestom neodobravanja. Na taj način pokazuju da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Fraze poput “povrijedićeš je/ga” ili “povrijedićeš se” koriste se da ukažu na nepravilno ponašanje i posljedice, a ne tek tako.
Isto pravilo primenjuje se za predmete. Na primer, ako dete polomi igračku, roditelj će reći “pogriješio si”, a ne “polomio si igračku”. Japanci naglašavaju važnost djela, a ne funkcionalnost predmeta. Zato djeca od ranog djetinjstva uče da budu svesna svega u svakoj situaciji i da vode računa o svemu oko sebe.
Najveća tajna je – slobodno vrijeme
Japanci svoje slobodno vrijeme provode sa decom. Učenje ne smatraju zasebnom aktivnošću, već sve rade zajedno. Njima je najvažnije da izgrade jaku vezu s djecom.
U Japanu je veoma rijetko da majka upiše dete u vrtić ako nije napunilo bar tri godine. Japanke svoju djecu vode bukvalno svuda, jer vjeruju da takva fizička bliskost stvara duboke i jake veze. Takođe vjeruju da blizina majke smiruje dušu djeteta. Majke u Japanu veoma vode računa da dosta razgovaraju s jdecom.
Odnos sa ocem, bakom i dekom je vrlo sličan. U Japanu porodice redovno ručaju i večeraju zajedno, razgovaraju i prepričavaju jedni drugima šta im se dogodilo tokom dana.
Te porodične priče za stolom često se ponavljaju i tako se detetu usađuje osjećaj pripadnosti i identiteta, kao i važnost verbalne komunikacije.
To je glavni razlog zašto djeca iz Japana ne prave scene. Odrastaju u okruženju gdje je mogućnost neprijatnog iznenađenja svedena na minimum, a ljubavi im nikada ne nedostaje.
Rastu svjesni da postoji red kojeg se treba pridržavati, kao i da svaka osoba ima svoje mjesto i ulogu. To im smiruje um, čini ih predusretljivim i pomaže da shvate da nema potrebe za agresivnim ispoljavanjem emocija.
