Rečenica koju se vjerojatno najčešće citira u kontekstu njemačkog izbornog sustava glasi: zastupnike se bira na „općim, slobodnim, ravnopravnim i tajnim izborima.” Tako to stoji u Temeljnom zakonu SR Njemačke, članak 38., paragraf broj 1. A to konkretno znači da birati smiju svi punoljetni građani (stariji od 18 godina), neovisno o svom imovinskom stanju, stupnju obrazovanja ili političkim uvjerenjima. Svaki birač ima dva glasa – s jednim bira nekog konkretnog kandidata ili kandidatkinju (takozvani „prvi glas” ili „Erststimme”), a s drugim neku stranku („Zweitstimme”). Izbori su tajni. To je ukratko to. Ali njemački izborni sustav se ipak razlikuje od recimo američkog, britanskog ili švicarskog.
Njemačka je reprezentativna demokracija
Najvažnija razlika: njemački sustav vladanja i formiranja vlasti nije direktni, već reprezentativni. U njemačkom ključnu ulogu imaju zastupnici. Zastupnici u smislu predstavnika volje naroda. Švicarska je primjerice klasični primjer izravne (direktne) demokracije. Švicarci čak i zakone usvajaju (ili odbacuju) na referendumima. U Njemačkoj političke odluke donose samo predstavnici naroda, odnosno zastupnici. A to znači da svaki pojedini zastupnik ili svaka pojedina zastupnica ima ogromnu odgovornost.
Temeljni zakon, odnosno njemački Ustav, tu ulogu izabranih predstavnika naroda izričito i naglašava sljedećom formulacijom: „Oni su predstavnici cijelog naroda, nisu dužni slijediti nikakve naloge i naputke, već samo vlastitu savjest.” Ali i svakoj pojedinoj osobi koja ima pravo glasa, Temeljni zakon SR Njemačke „dodjeljuje” kontrolnu funkciju. Svatko onaj tko smatra da je tijekom glasanja bilo određenih nepravilnosti, može i osporiti rezultat izbora.
Bundestag
Od 2002. Bundestag ima minimalno 598 zastupnika. Polovina od tog broja (299) otpada na kandidate koji osvoje (jednostavnu) većinu glasova u svakoj od 299 izbornih jedinica. Pobjednici u tim izbornim jedinicama su takoreći direktno izabrani u novi saziv Bundestaga. A o drugoj polovici parlamentarnih mandata, također 299, birači odlučuju svojim drugim glasom – ali ne izravnim izborom kandidata, već stranačkih lista. A sve stranke su uoči izbora sastavile svoje predizborne liste za Bundestag, takozvane „Landesliste” – liste za svaku pojedinu saveznu zemlju. Na svakoj od tih 16 lista (za 16 saveznih zemalja) pokrajinski ogranci određuju redoslijed svojih kandidata. Stranke koje se natječu za Bundestag ne moraju ipak nominirati listu za svaku saveznu zemlju, neke se natječu samo u jednoj pokrajini – na primjer bavarski CSU.
Te pokrajinske liste, ovisno i veličini neke savezne zemlje i broju stanovnika, su de facto dio „savezne liste” neke stranke, a na poziciji broj 1 nalazi se nositelj ili nositeljica liste. Kod Unije to je primjerice na prošlim izborima bila Angela Merkel, a sada je Armin Laschet, kancelarski kandidat CDU/CSU. Važno je pritom napomenuti da saveznog kancelara ili saveznu kancelarku u Njemačkoj ne biraju građani – već zastupnici Bundestaga.
Prvi i drugi glas
Od dva glasa, kojima raspolažu svi birači, drugi glas je važniji. „Zweitstimme” odlučuje o sastavu Bundestaga. Ako neka stranka na izborima osvoji na primjer 35% „drugih” glasova, ona će i u novom sazivu Bundestaga imati 35% raspoloživih mandata. S drugim glasom birači odlučuju o odnosu snaga među strankama, odnosno koliko će koja stranka dobiti mandata u novom sazivu parlamenta. U trenutku u kojem bude poznato koliko je neka stranka osvojila mandata preko drugog glasa, ti se mandati raspoređuju od listama saveznih zemalja.
Stvari postaju komplicirane u trenutku kada neka stranka u jednoj saveznoj zemlji osvoji više direktnih mandata nego što joj to po broju osvojih postotaka kod drugog glasa – ustvari pripada (odnosno kada je neka stranka po broju osvojih „prvih” glasova” jača nego po postotku osvojenih „drugih glasova”). Kada se tako nešto dogodi, a to se događa dosta često, broj zastupnika u Bundestagu se povećava. Bundestag “raste”. Broj mandata raste jer u parlament ulaze svi oni političari koji su osvojili svoj direktni mandat. A svi ti mandati kojima neka stranka prvim glasom nadmaši rezultat glasanja drugim glasom zovu se “Überhangmandate”. A kako bi se novi saziv, odnosno odnos snaga među strankama, “uravnotežio”, automatski se drugim strankama dodjeljuju takozvani “Ausgleichsmandate”. Time se želi spriječiti da neka stranka u novom sazivu ne bude nominalno jača od postotka osvojenih drugih glasova.
Oko tog sustava vlast i oporba su se dogovorili 2012. Nedostatak je činjenica da bi Bundestag nakon ovogodišnjih izbora mogao znatno narasti. Po nekim proračunima, izgledno je da bi novi saziv mogao imati možda čak i više od 800 zastupnika. U aktualnom sazivu ih je – 709. Već neko vrijeme se stoga razgovara o načinima na koje bi se izborni sustav mogao reformirati tako da se ograniči broj zastupnika.
Izborni prag
Još jedna posebnost njemačkoj izbornog prava je – izborni prag od 5%. I u drugim zemljama postoji doduše izborni prag za ulazak u parlament, na primjer 3,25% u Izraelu ili 10% u Turskoj. Ali u Njemačkoj se taj izborni prag može zahvaliti povijesnim okolnostima. Time se želi spriječiti rasipanje glasova na puno manjih stranaka, kao u 20-im godinama prošlog stoljeća, što otežava formiranje stabilne vladajuće većine. Kritičari ipak argumentiraju da zbog te klauzule glasovi jako puno birača uopće ne igraju nikakvu ulogu u formiranju novog Bundestaga, odnosno nove savezne vlade. Nakon izbora 2013. radilo se o glasovima skoro sedam milijuna birača koji su takoreći „propali”. I o izbornom pragu se odavno diskutira, ali klauzula od 5% vrijedit će i na saveznim izborima 26. rujna/septembra 2021., prenosi DW.
