Sredinom kolovoza dogodio se rijedak slučaj: u jednom danu preminula su tri pacijenta stradala u prometnim nesrećama. Budući da su njihove obitelji dale privolu da se deset njihovih organa donira, u KBC-u Zagreb odmah je mobiliziran tim od šezdesetak liječnika, medicinskih sestara, mikrobiologa, radiologa koji je izvadio organe te ih pripremio za transport i ugrađivanje… Tri bubrega donirana su bolesnicima u Austriji, Mađarskoj i Njemačkoj, srce i jetra otišla su u Belgiju, dok su jetra transplantirana bolesniku u KB Merkur, a drugo srce djevojčici od 5,5 godina u KBC Zagreb.
Ekipa od 15 liječnika i medicinskih sestra specijalizirana za transplantacije, na čelu s kardiokirurgom profesorom dr. sc. Darkom Anićem, obavila je transplantaciju za oko četiri sata. Vijest o novom uspjehu hrvatske medicine odmah je objavljena u medijima, zbog čega profesor Anić nije bio baš sretan.
“Ne volim da se s tim informacijama ide prerano u javnost. Oporavak pacijenata s doniranim organima nije završen presađivanjem, to je dugotrajan proces, a liječnici nemaju čarobni štapić s kojim će sve riješiti. Stoga s objavljivanjem takvih vijesti valja pričekati dok se postoperativni postupak u potpunosti ne završi”. No, profesor Anić svjestan je da je to nemoguće. “Znam da takve informacije roditelji i obitelji pacijenata objavljuju na društvenim mrežama, pa ih je nemoguće sakriti”.
Zahvati koji su doista komplicirani
Nakon transplantacije pacijentu se daju lijekovi protiv odbacivanja organa, a oni smanjuju imunološku otpornost organizma. “Stoga”, ističe doktor Anić, “organizam pacijenta stalno je na granici odbacivanja ili infekcija pa je proces oporavka nešto duži te se tek na kraju može govoriti o uspješnosti zahvata”. Još nešto čudi profesora Anića. “Kirurški dio transplantacije puno je manje zahtjevan, od nekih operacija koje izvodimo, tako da je zahvat o kojem se pisalo u medijima kompletna rutina i nije se događalo ništa neobično”.
Kao primjer iznio je operativni zahvat koji je na njegovom Odjelu za urođene srčane greške djece i odraslih obavljen baš na dan kada smo razgovarali. “Na srcu djeteta koje je staro svega 2 mjeseca i 15 dana napravili smo već drugu operaciju, složeniju nego transplantacija”. Spomenuo je i slučaj žene od 30 godina na kojoj je napravljeno već šest uspješnih operacija na srcu. Posebno su, kaže, sretni kad žene koje su se kao djeca liječile kod njih, rode zdravo dijete. “Eto, prije 15 dana žena koja ima srčanu manu, došla je iz Petrove na porod kod nas kako bismo bili pri ruci ako nešto krene po zlu. Na sreću sve je prošlo u najboljem redu tako da se u našoj operacijskoj sali rodilo čak i dijete”.
Premda transplantacija srca nije najkompliciraniji zahvat, ipak ta se operacija razlikuje od drugih jer je oko nje angažirano najmanje petnaestak članova medicinskog tima. Presađivanje organa, tvrdi profesor Anić, tjera cijeli pogon, od laboratorija pa do post operativnog oporavka, da bude na vrhunskoj razini te da se stalno usavršava.
Radikalan napredak moderne medicine
Kada se prije pedesetak godina počelo liječiti djecu s urođenim manama, rijetko je koji mali bolesnik doživio odraslu dob. Danas međutim čak 90 posto djece sa srčanim greškama, zahvaljujući napretku medicine, dožive odraslu dob. Godišnje se na Rebru liječi oko 400 djece s nekom srčanom manom, od kojih se oko 200 podvrgne operativnom zahvatu. “Premda je dječja kardiokirurgija kompleksna i skupa, zahvaljujući napretku koji smo ostvarili, tek manji broj djece odlazi na liječenje u Austriju ili Njemačku. Manje od 5 posto, niti desetak godišnje, čime smo uštedjeli ozbiljna sredstva”, napominje doktor Anić.
Dječja kirurgija rješava probleme anatomije srca i to je bolest koja se najčešće može liječiti samo na kirurški način. Profesor Anić dijeli prirođene srčane bolesti u dvije skupine. “Jednom operacijom riješimo problem za cijeli život i dijete nakon toga može normalno živjeti. Druga polovica bolesnika je puno kompliciranija, na njima cijeli život valja nešto raditi i intervenirati. Primjerice, odraslom čovjeku prirodni zalizak zamijenite umjetnim i on je miran do kraja života. No, na djetetu, jer raste, svakih nekoliko godina morate napraviti operaciju da biste zalizak popravili i prilagodili njegovoj dobi”. Ima djece koje se rode s takvom srčanom manom, da se odmah zna da će mu trebati najmanje tri operacije, a kad dođe do tinejdžerske dobi onda se problem mora rješavati presađivanjem srca.
Na svoj posao gleda bez taštine
Doktor Anić ne govori o srčanim bolestima, već o greškama na srcu. “Kad postoji problem u protoku krvi tada govorimo o greškama. To je generalno bolest, ali sa zdravim srčanim mišićem i stanicama”. Napominje kako kod djece, za razliku od odraslih, ima puno veći broj grešaka, pa time i dijapazon operacija, a uz to sve su strukture na tijelu mnogo manje i fragilnije nego u odraslih. Uz to, kad se operira novorođenče, mora se voditi računa o tomu da se u njih moždane stanice razvijaju do šest mjeseci ili dulje, a plućne stanice do dvije godine. Zbog toga nije uvijek lako procijeniti kako koje supstancije djeluju na tako osjetljiv mozak.
Do odlaska u mirovinu profesoru Aniću preostale su tri godine, pa s te pozicije gleda na svoj posao nešto drugačije od mlađih kolega. Ne treba se dokazivati niti su mu potrebna priznanja, pa možda zbog toga ponekad i pretjeruje kad relativizira važnost sebe i svoje struke. Preciznije rečeno kad inzistira na tomu da je u kardijalnoj kirurgiji bitan kolektivan rad, a ne pojedinac, makar on bio i šef tima.
“Kardiokirurg je samo jedna karika u lancu. Najprije mora vjerovati pedijatrima da su postavili točnu dijagnozu. Potom mora imati maksimalno povjerenje u anesteziologe koji vodi dijete tijekom operacije. Tu su potom medicinske sestre i instrumentarke. A kako se većina operacija izvodi uz pomoć aparata za izvan tjelesni krvotok, što je posve nova nauka, za to se brinu dvojica stručnjaka koji sjede za aparatima tijekom operacije”. Doktor Anić potom posebno ističe važnost kardiologa. “Zajedno s njima planiram i pripremam operaciju, jedan bez drugoga ne možemo. Kad kirurg završi svoj dio posla, onda daljnji postupak nastavlja kardiolog. Nakon operacije slijedi intenzivna njega i postoperativni oporavak u što su uključeni novi liječnici i medicinske sestre. Dakle, sve mora biti perfektno izvedeno i usklađeno, jer samo ako jedan kotačić zataji nastaje problem.“
Predviđam sve što se sve može dogoditi
Unatoč golemom iskustvu, profesor Anić dugo i temeljito se priprema za svaku operaciju. “Volim biti maksimalno spreman, u glavi razradim sve varijante, predviđam sve što se sve može dogoditi pa i najgore stvari”. Kaže kako ga vrlo malo stvari tijekom operacije mogu iznenaditi jer uvijek ima u pripremi nekoliki spremljenih varijanti. No, ni nakon završetka operacije posao doktora Anića nije završen. “Operativnim zahvatom bitno se mijenja fiziologija organa, u jednom trenutku, primjerice, smanjimo dotok krvi strani koja je naučila primati veće količine krvi, pa sve preokrene. Stoga nikad do kraja ne znaš kako će srce reagirati, pa uvijek moraš pratiti oporavak”. Nakon operacije profesor Anić zapisuje sva zapažanja, detaljno opisuje što se očekivano ili neočekivano događalo.
I onda u svom stilu tumači kako se njegove operacije odvijaju zapravo na krajnje jednostavan način. „Pripreme za operaciju traju dugo, valja postaviti brojne cijevi jer srce mora biti prazno i mora stajati. Stoga pacijenta moramo priključiti na strojeve koji ga zapravo održavaju na životu. Kad zahvat završi, onda sve to moramo vratiti natrag. Vjerojatno će nam se u budućnosti liječnici smijati kako smo to radili kao što mi danas ne možemo vjerovati da su nekoć doktori „rasporili cijelog čovjeka“ da bi izveli kakav minoran zahvat.“
‘Pacijent je umro vama. To je i vaša smrt’
Kao primjer zajedničkog rada doktor Anić ističe pomoć kardiologa za manje invazivne, odnosno perkutane zahvate. “Kada kirurzi ugrade strani materijal u organizam, on se s vremenom deformira, no umjesto operativnim putem, problem rješavaju kardiolozi koji stave stent i prošire suženo mjesto”. Ističe kako se u kardijalnoj kirurgiji ne događa da se pacijenta otvori te ga se, kad se utvrdi da je neoperabilan, zatvori. “To, primjerice, može napraviti abdominalni kirurg, ali kod nas u srčanoj kirurgiji toga nema. Kardiološka dijagnostika je toliko napredovala da vrlo precizno možemo utvrditi stanje pacijenta tako da nas malo stvari može iznenaditi. Stoga su takvi slučajevi zaista svedeni na najmanju moguću mjeru”.
Ne krije zavist prema invazivnim kardiolozima koji su, kaže, „one-man band“. “Kardiolog primi pacijenta, postavi mu dijagnozu, liječi ga bez pomoći drugih struka. Tako je u mogućnosti sam voditi pacijenta od početka do kraja njegova liječenja, dok moj uspjeh ovisi o cijelom timu”
Najteže je za svakog liječnika kad dođe do fatalnog ishoda liječenja. “Ako neke bolesnike, kojima praktički nema spasa, ipak operirate, a zahvat završi loše, onda je to, premda niste krivi, i vaša smrt. Pacijent je ipak vama umro”, zaključuje doktor Anić te objašnjava kako se uvijek mora imati na umu činjenica da je svaki čovjek drugačiji, da dva bolesnika s istom bolešću ne reagiraju jednako na terapiju, što dodatno stvara pritisak na liječnike. “No, sve to nadoknadi onaj osjećaj zadovoljstva kad si svjestan da si sve napravio dobro te da je ishod liječenja pozitivan”.
Svirao je klavijature u poznatoj grupi Film
Darko Anić dugo se dvoumio što će studirati. S jedne strane privlačila ga je Muzička akademija jer je završio srednju muzičku školu te svirao klavir. Neko je vrijeme u bendovima, pa i u vrlo popularnoj grupi Film, svirao klavijaturu. Stoga je čak razmišljao o otvaranju trgovine instrumenata, pojačala i razglasa. S druge strane rastao je u obitelji u kojoj nitko nije gledao samo na sebe nego na zajedničku korist, a kako mu je umrlo nekoliko rođaka iz šire obitelji, na kraju je zaključio kako bi bilo lijepo pomagati ljudima i liječiti ih. Roditelji su se čudili što se prijavio samo na medicinu, bojeći se da neće proći, no zahvaljujući znanju koje je stekao u Klasičnoj gimnaziju, bez problema je prošao prijemi ispit. Studirao je, priča, s cijelim nizom danas vrlo uglednih liječnika, a ozračje je bilo vrlo stimulirajuće. „Nažalost, veliki broj mojih kolega iz studentskih dana završio je u inozemstvu.“
Objašnjava kako život ponekad nosi čovjeka bez da on može na to utjecati, pa se tako i on opredijelio za kirurgiju. Kao student dolazio je na Rebru gledati kako rade iskusni operateri tako da se zahvaljujući tomu odlučio za specijalizaciju opće kirurgije. Važan trenutak u karijeri doktora Anića dogodio se kad je šef Centra za medicinske znanosti doktor Piljac, na temelju podataka koje je prikupio, pozvao više mladih liječnika na testiranja. Odgovaralo se na pitanja iz opće kulture te specifičnih medicinskih znanja.
Odabrao je nekolicinu najboljih, a među njima je bio i doktor Anić. Da je napravio dobar izbor pokazuje i to što su Darko Anić i njegovi kolege i dan danas značajni za našu medicinu. Nakon što je završio eksperimentalnu kirurgiju, na Rebro je došao profesor Josip Sokolić koji je na neki način, moglo bi se reći, utemeljio Zavod za kardijalnu kirurgiju u Zagrebu. Veći dio radnog vijeka Sokolić je proveo na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, a od 1983. do 1992. bio je redoviti profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, bavio se i dječjom kardiokirurgijom u koju je uveo nove kardiokirurške metode. Profesor Anić odmah se priključio njegovom timu. “Bili smo fascinirani njegovim znanjem i vještinama, bio je to čovjek široke kulture, svirao je violinu, krasno je crtao, posebno je lijepo skicirao svoje operacije. Može se reći da je on bio zadnji velikan tako široke kulture i znanja, jer se medicina, zbog naglog napretka, sve više specijalizira pa je nemoguće o svemu sve znati”.
Težak posao, pa ljudi dignu ruke
Do dolaska profesora Sokolića, priča doktor Anić, u Zagrebu zapravo nije bilo kardijalne kirurgije. “Postojale su samo u Beogradu i Ljubljani, a zahvaljujući Sokoliću danas smo pretekli jedne i druge”, ističe profesor Anić. Dok se usavršavao kod profesora Sokolića, doktor Anić dodatno se vezao uz kirurgiju, za razliku od nekih drugih koji su vremenom odustajali od kardiokirurgije. “To je iznimno težak posao, pa nerijetko ljudi dignu ruke. Tako je bio raspisan natječaj za dva specijalizanta, primili smo najbolje po ocjenama, no oni su nakon nekoliko mjeseci došli i rekli da im je to preteško te da odustaju”.
Tijekom rata, na Rebru se pojavio američki kirurg profesor William Novicki, treći stručnjak koji je bitno utjecao na Anića. “Došao u humanitarnu misiju pomoći našim liječnicima. Kad smo vidjeli koliko znanja i talenta posjeduje, to nas je sve toliko ponijelo da sam se odlučio usmjeriti prema dječjoj kirurgiji”.
Po uzoru na profesora Novicka i doktor Anić putovao je svijetom u humanitarnim misijama te obavljao operacije na djeci s urođenom srčanom manom. Bio je tako dva puta u Kini i Sudanu, tri puta u Dominikanskoj Republici i Indiji, Ukrajini… Za svako putovanje morao je uzeti godišnji odmor, a sve je radio besplatno. No, radeći po programu i savjetima Novicka stekao je nova znanja i golemo iskustvo. „Među ostalim, radili smo u zemljama gdje stvari nisu bile najbolje posložene. Zbog toga je bilo puno improvizacija, no naša ekipa iz Hrvatske u kojoj su anesteziolozi, perfuzionisti i medicinske sestre, dobro se snalazila. “Za razliku od liječnika iz razvijenih zemalja koji se nisu mogli priviknuti na takav rad, njihovi kirurzi su dobro funkcionirali u sređenim sredinama, no tamo nisu mogli pa su brzo odustajali”. U zemljama gdje su radili po uputama Novicka, tvrdi doktor Anić, ostvaren je golem napredak i skok u razvoju.
Reiner ga smijenio iako je bio najbolji
Iako je dao značajan doprinos razvoju dječje kardiokirurgije, zbog ljubomore i zavisti, tipično za ne samo za našu, nego i druge sredine, profesor Novicki morao je napustiti Zagreb. Otjerali su ga govoreći što će nam stranac soliti pamet kad i mi to znamo do toga da on i nije tako veliki stručnjak kako se predstavlja. Kako bi se dokopali nekih funkcija, čak su ga optuživali da eksperimentira te ubija našu djecu.
„Nekima ništa nije značilo što je desetak godina dolazio u Hrvatsku, što su do njegova dolaska djeca odlazila na operacije u inozemstvo. Također omalovažavali su njegovu ulogu u edukaciji naših liječnika koji su zahvaljujući njemu počeli izvoditi i najkompliciranije operacije,“ objašnjava doktor Anić. Dodatni pritisak dolazio je od roditelja koji su tražili da unatoč napretka njihova djeca idu na operacije u Austriju ili Njemačku tako da je na kraju profesor Novick praktički istjeran iz Hrvatske.
Bizarno je, ali očito ne i slučajno, da je doktor Anić doživio 2004. sličnu sudbinu kao i doktor Novick. Premda je izričito zamolio da se o toj ružnoj epizodi ne piše, smatrajući da je to stvar prošlosti, prelistavajući arhivu lako smo utvrdili kako su i tada, kao i danas, politički interesi i kriteriji uvijek bili ispred znanja, stručnosti, poštenja, iskustva… Tadašnji ravnatelj KBC-a Zagreb Željko Reiner smijenio je doktora Anića iako je bilo nesporno da je najbolji dječji kardiokirurg u nas, premda je kao v.d. ravnatelja Klinike za kardiokirurgiju, bitno povećao broj operacija, skratio liste čekanja s godinu i pol dana na tri mjeseca, dao šansu mladim kirurzima te, po općoj ocjeni, onemogućio korupciju i davanje mita za operaciju. Jedan liječnik izjavio je tada da je od stotinu zaposlenih na Klinici, njih 96 duboko razočarano smatrajući da je donesena katastrofalna odluka.
Vratio se prvo u Rijeku pa konačno i na Rebro
Profesor Anić se, dakako, kao vrhunski kirurg bez problema odmah zaposlio u najboljoj dječjoj bolnici Bambino Gesu u Rimu. To je vrhunska zdravstvena institucija u vlasništvu Vatikana kao i čuvena bolnica Gemelli u kojoj se liječe pape. Premda je imao i drugih ponuda, doktor Anić se odlučio za Rim jer mu je tamo živjela sestra pa mu je bilo lakše snaći se. “Bilo je krasno živjeti i raditi u Italiji. Talijani imaju vrhunsku, fantastičnu medicinu, a žive i rade puno ležernije od, primjerice, Nijemaca. Na vizite sam dolazio prvi, a ostali liječnici polako bi kapali, no kad su počeli raditi bili su izvanredni”.
Premda je uživao u Italiji, ipak se nakon dužeg razmišljanja odlučio vratiti kući. Popustio pred nagovorima prijatelja koji su ga uvjeravali da ne smije dopustiti da dječja kardiokirurgija, u koju je on uložio toliko rada i truda, samo tako propadne. Prvo je tri godine proveo na Rijeci, koje pamti kao lijepi dio svog profesionalnog života, a napokon se, 2009. vratio u Zagreb na kliniku Rebro gdje je preuzeo dječju kardiokirurgiju.
Došao je sa željom da se nastavi s razvojem Odjela za urođene srčane greške djece i odraslih te da Odjel izraste u centar za liječenje djece ne samo iz Hrvatske, nego i iz susjednih država gdje se takvi odjeli, primjerice, u Sloveniji i Srbiji propali, a u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu nikad nisu postojali. „Nedavno smo, „priča profesor Anić, „ operirali ženu iz Kragujevca jer njeni liječnici uopće nisu razumjeli o kakvoj se bolesti radi. Tako bi se kod nas mogli liječiti pacijenti i iz drugih država čime bismo ostvarili ozbiljan prihod za bolnicu.“
Ljudi kojima u nasljedstvo ostavlja razvoj
Nakon više od deset godina kako se vratio, doktor Anić može biti zadovoljan jer je ostvaren njegov cilj da se dječja kardiokirurgija po kvaliteti, unatoč slabijih materijalnih mogućnosti, gotovo sasvim izjednači sa svjetskim vrhom. Za razliku od mnogih kirurga, profesor Anić, koji se u mladosti gotovo profesionalno bavio glazbom, ne voli kad za operacija svira muzika. „Ne odgovara mi jer mi ometa koncentraciju. Potrebna mi je tišina jer onda mogu čuti čak i dizanje i padanje saturacije na monitoru, što mi omogućava maksimalnu kontrolu nad tijekom operacije.“
Još po jednoj stvari profesor Anić razlikuje se od svojih kolega: nosi nešto dužu kosu koja podsjeća na njegovu glazbenu i rockersku mladost. Tijekom razgovora više je puta ponovio kako je sretan što radi s ljudima u koje ima povjerenja, koji svoj posao vole i obavljaju s ljubavlju. „Nažalost, sve je manje liječnika koji se žele baviti kardijalnom kirurgijom,“ napominje profesor Anić te ističe kako je tim više ponosan na svoja tri mlađa suradnika, kojima, nada se, ostavlja u nasljedstvo daljnji razvoj dječje kardijalne kirurgije.
Na pitanje kako je to moguće kad se kardiokirurzi uvijek bili medijske zvijezde te su se tretirali kao najelitniji dio medicinske struke, profesor Anić ima zanimljivo objašnjenje. „Sve do 60-ih godina prošlog stoljeća, ljudi koji su doživjeli infarkt dolazili su u bolnicu, no nije im se moglo pomoći, već se čekalo što Bog da. Tada se počelo ugrađivati bajpase, što je bila revolucionarna novost, i tako su se spašavali mnogi ljudski životi. Stoga je bilo logično da su mediji puno pisali o liječnicima koji odjednom spašavaju živote ljudi”.
Bilo je to doba slavnih kardiokirurga Michaela DeBakeya i Christiaana Barnarda koji je napravio prvu transplantaciju srca. Oni su bili doista prave svjetske medijske zvijezde. No, ta slava ipak nije trajala u nedogled, tvrdi doktor Anić. „Nakon bajpasa, pojavili su se stentovi koje su kardiolozi ugrađivali minimalnim invazivnim zahvatima. To je ubrzo postala rutina, a nakon zahvata bolesnici već poslije dva dana izlaze iz bolnice. I to, dakako, više nije nikakva senzacija pa je zbog toga pao medijski interes za takve zahvate i za kardiokirurgiju,“ zaključuje doktor Anić.
Neobična situacija u njemačkih bolnicama
Svojedobno je za jedno predavanje pripremio sliku kako je izgledao Harvard Medical School 1890. Svi studenti bili su bijelci, u odijelima, s bradama. „Danas se situacija iz temelja promijenila. Uz Indijce, Kineze, imate i sve više žena koje završavaju medicinu pa je logično da ih sve više ide i na kardiokirurgiju. One po svom znanju i umijeću ne zaostaju za muškim kolegama, no meni ih je žao jer se bave iznimno teškim poslom.“
Profesor Anić primijetio je još jedan zanimljiv fenomen. Uočio je da puno organa za transplantaciju dolazi u Hrvatsku iz Njemačke. Pitao jer njemačke kolege zašto se presađivanja ne rade kod njih, kad je u toj zemlji odlična medicina te kad postoji puno vrhunskih centara. „Zaprepastio me njihov odgovor. Objasnili su mi da je većina njihovih stručnjaka otišla u SAD, pa su sada došli liječnici iz drugih zemalja gdje medicina nije tako razvijena. Stoga njima treba vremena da savladaju vještinu transplantacija. Upozorili su me također da sve manje Nijemaca studira medicinu te da sve više uvoze doktore iz inozemstva.“
Više puta doktor Anić spomenuo je kako se na njegovom dječjem odjelu operiraju i odrasle osobe. „Postoji dio odraslih bolesnika s urođenom srčanom manom. Oni nisu djeca pa ne spadaju pod pedijatriju, a kardiokirurzi za odrasle ne znaju puno o tim bolestima jer se bave drugim problemima srca. Stoga smo osnovali odjel koji se bavi urođenim manama u odraslih. Taj broj pacijenata raste jer zbog napretka medicine sve više djece s manama dočeka odraslu dob, pa je već sada više odraslih s uređenim greškama nego djece.“
S kolegicom instrumentarkom u Sudanu. Tim su ih pick upom u Kartumu svaki dan vozili u bolnicu
Roditelji koji znaju sve o bolesti jer guglaju
Kad sam upitao profesora Anića koje osobine valja posjedovati vrhunski kardiolog on je, ne sačekavši kraj pitanja, pokazao prstom prema glavi. “Najvažnija je glava. Možete imati dvije lijeve ruke, ako znate što valja raditi, bit ćete uspješan kirurg. Ima puno kirurga koji nisu manualno talentirani, ali imaju sve u glavi”. Talent je, objašnjava doktor Anić, važan, ali sve se može naučiti i steći radom. “To podrazumijeva znanje, iskustvo, posjedovanje vještine i neku vrstu specijalne mudrosti”.
Kaže kako mu nalazi ne znače puno dok ne vidi pacijenta te priznaje da je rad s djecom teži nego s odraslima. “Svi smo mi posebno osjetljivi na djecu, tako da se doktori ne bave samo s malim bolesnicima već i s njihovim obiteljima što onda stvara dodatni pritisak. Pogotovo u današnje vrijeme interneta kad roditelji sve prouče i sve znaju o bolesti djeteta jer su pročitali na nekom od medicinskih portala”. Bez obzira na to što medicina veliki dio napretka zahvaljuje razvoju tehnologija, profesor Anić ne vjeruje da će u dogledno vrijeme roboti zamijeniti kirurge u kardiologiji.
Za razliku od mladih liječnika profesor Anić ne održava kondiciju trčanjem, za njega je operacija takav adrenalin, da bez problema može izdržati zahvat koji traje najmanje četiri sata. “Ne borim se ni protiv stresa, sve držim u sebi, ne pijem ne pušim, ali se uzrujavam”. Zbog toga drži da bi bilo idealno kad bi se svakih dva tri mjeseca mogao dobiti tjedan dana za odmor. “To je posao koji strašno troši liječnike pa bi bilo dobro da svako toliko dobiju predah”.
Teško se miri s tim da ima necijepljenog osoblja
U bolnicu profesor Anić dolazi oko 7.30, i nikad ne ide kući prije 17 sati. S obzirom na to da mu je i supruga donedavno bila liječnica, vrsna intervencijska kardiologinja, iz poznate umjetničke obitelji Strozzi, ima puno razumijevanja za njegov tempo rada. “Kad nakon napornog dana dođem kući, pojedemo nešto na brzinu, a onda još obavim ono što nisam završio u bolnici, tako da slobodnog vremena baš i nemam, a o nekom društvenom životu da i ne govorimo”.
Zanimljivo je, a to je iznenadilo i profesora Anića, da je za vrijeme korone njegov odjel radio uobičajenim tempom. “Premda smo neko vrijeme bili blokirani, statistika pokazuje da smo obavili više posla nego u normalnim okolnostima”. Unatoč svih uspjeha, ipak postoji nešto na odjelu što profesora Anića ne čini sretnim. “Svi su se liječnici cijepili, no medicinske sestre i drugo osoblje baš i ne. Teško mi se s tim pomiriti, zajedno radimo i naša suradnja je u najboljem redu, pa ne mogu shvatiti da među nama još ima onih koji se nisu cijepili”. Zapravo je, kaže, sretan da je pri kraju karijere. Nikako se, naime, ne može pomiriti s tim da danas neki ljudi više vjeruju nekoj blogerici nego vrhunskim stručnjacima. „Kakvo je to vrijeme u kojem je blogerica važnija od liječnika,“ pitao je na kraju razgovora razočarano profesor Darko Anić, piše “Telegram“.
