Marija Šerifović, iako je jedna od najvećih zvijezda, ne libi se da bude iskrena i otvorena. Tako ej bilo i ovaj put kada je progovorila o svom životu.
Iako je danas srećna i uspješna žena, Marija Šerifović nije imala detinjstvo iz bajke. Rano je uvidjela i onu ružniju stranu života, jer se njen otac Rajko i majka Verica nikako nisu slagali. Marija je bila svjedok njihovih svađa, koje su kasnije prerasle u tuču, pa je tako njena majka često bila modra od očevih udaraca koje joj je nanosio u alkoholisanom stanju. Njegovi kockarski dugovi donosili su nove svađe u kuću, a mala Marija je mir pronalazila kod baka Draginje.
– Baba sa tatine strane ima posebno mjesto u mom životu, jer se ona starala o meni do moje 14. godine. Među nama je vladala nevjerovatna, nebeska ljubav. Bila sam njeno mezimče i sve moje razmaženosti potiču iz odnosa sa njom. Uz nju sam bila mirno dijete, nisam joj zadavala glavobolje. Jedino nisam htjela da jedem. Zamislite, imala sam fazu kada nisam jela! To je bilo tada i više nikada – započinje priču pevačica.
Pošto su je roditelji i baka tjerali da jede kako se ne bi razbolejla, pronašla je način kako da ih prevari.
– Imali smo termoakumulacionu peć u koju sam bacala hranu koju bi mi gurali u usta. Sjećam se da su me po sat vremena jurili da mi daju da jedem i taman kada mi ubace zalogaj, ja se okrenem i bacim u peć. I tako unedogled – sa osmijehom na licu prisjeća se pjevačica najranijeg djetinjstva.
Marija nije provodila mnogo vremena sa roditeljima, kao većina njenih vršnjaka, jer su zbog prirode posla po nekoliko mjeseci bili odsutni od kuće:
– Verica i Rajko su mi najviše nedostajali kada sam bila baš mala, jer su tada puno radili. Po dva-tri mjeseca su pjevali u hotelu u jednom gradu, pa onda u drugom… Bila su mi uskraćena i ljetovanja i zimovanja sa njima, jer nisu imali vremena za putovanja. Posao muzičara je težak, baš iz razloga što ne možemo da budemo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zato od mog punoljetstva pa do danas nadoknađujem propuštena putovanja.
Pjevačica je 1991. godine upisala Osnovnu školu “Radoje Domanović”, koju je završila sa odličnim uspjehom. Jedina uspomena iz tog perioda joj je učiteljica Ramiza Petrović, sa kojom je i dalje u kontaktu:
– Ona je fantastična osoba i prava dama. Između nas se stvorio poseban odnos koji gajimo svih ovih godina. Odmah je primijetila odsustvo roditelja u mom životu, pa je više pažnje obraćala na mene. Bila sam joj simpatična, kao i ona meni. Bila je posebna figura u mom životu. I danas smo kontaktu, baš je prije nekoliko dana zvala Vericu da pita za mene.
Marija je još odmalena u dobrim odnosima sa bratom po ocu Danijelom Pavlovićem.
– Zbližili smo se još u osnovnoj jer smo išli u istu školu u Kragujevcu. Naš odnos je baš onakav kakav treba da bude između brata i sestre. Najvažnije mi je da znam da smo uvijek tu jedno za drugo u svakoj situaciji. Vidi se i po talentu da smo u srodstvu. On je veoma darovit u svemu tome što radi, kao pijanista prije svega, vokalni solista, a potom i kao predavač u školi pjevanja.
Osim što je vrijedno učila kako bi na kraju godine roditeljima pokazala knjižicu punu petica, Marija se u osnovnoj školi i prvi put zaljubila.
– Imala sam simpatiju u šestom razredu. Među nama nije bilo ničega, ali bili smo veoma bliski drugari. Prijalo mi je da budem u njegovom društvu. Sve je bilo onako dječje, ništa senzacionalno. Baš sam se skoro, kada sam bila u Kragujevcu, prisjećala tog perioda sa kumom.
Na pitanje da li sada ima sada djevojku odgovorila je:
– Dugo sam sama, nemam djevojku, okupirana sam poslom – rekla je Marija.
Šerifovićeva je željela da upiše srednju muzičku školu, ali pošto nije stigla da se spremi za prijemni, upisala je Prvu kragujevačku gimnaziju.
– Izabrala sam čuvenu gimnaziju samo zato što je bila u zgradi do muzičke škole. Nisam imala preveliku želju da baš tu gimnaziju pohađam, ali sada sam srećna što je sve tako ispalo, jer ni u jednoj drugoj ne bih stekla opšte znanje kao što sam u njoj. Prve dvije godine su mi bile super, a poslije sam više bila ispred nego u školi jer je počelo moje interesovanje za muziku. Sam Bog mi je poslao učitelja Milanka Stefanovića da mi bude razredni, jer me je pokrivao kada sam popustila u školi. On je bio muzičar u slobodno vrijeme, svirao je romanse na harmonici, pa je razumio moju potrebu za muzikom. Drugi profesori nisu bili blagonakloni prema meni kao on. Previše su trenirali strogoću na meni. Pošto nisu bili predivni, razrede sam završavala kao dobar ili vrlodobar đak. Da budem iskrena, ne nosim fantastične uspomene iz srednje pošto profesori nisu imali razumijevanja za mene – iskrena je bila sagovornica u intervju koji je dala za Hit Informer.
