Imao sam tu sreću da odmah nakon položenog prijemnog ispita na Filozofskom fakultetu na odjeljenju za etnologiju i antropologiju krenem na terenska istraživanja. Tada, 2004. godine, još uvijek nisam znao kako izgleda antropološki teren i kako bi trebalo voditi razgovor. Imao sam više pitanja nego odgovora, ali sam jedva čekao da krenem u istraživanje.
Tih godina radio sam kao saradnik Muzeja u Majdanpeku. Do tada sam radio na svega nekoliko upitnika sa informatorima na terenu, učio kako se pravilno radi transkript, i posmatrao neke od vlaških običaja koji su bili zabilježeni na VHS trakama. Pošto sam dijelom Vlah jezik mi nije bio stran, kao ni običaji koje sam do tada posmatrao.
Početkom avgusta 2004. godine dobio sam poziv za teren u selu Rašanac koje se nalazi u opštini Petrovac na Mlavi – radilo se o raskidanju crne svadbe. Do tada sam samo čuo za ovaj običaj ali ga nikada nisam vidio. Znao sam i da je zabilježen tokom devedesetih godina u selu Mustapić i to je bilo moje cjelokupno znanje o samom običaju.
Rano ujutru krenuli smo putem Rašanca, put nas je vodio od Majdanpeka preko Kučeva i Kučajne do Petrovca i Rašanca. Terenska istraživnja radili smo u saradnji sa kustosima Narodnog muzeja u Požarevcu koji su nas dočekali u selu.
Stigli smo pred kapiju okićenu cvijećem, onako kako je to običaj za svadbu. Ušli smo u kuću i upoznali se sa roditeljima nastradalog momka kome je raskid crne svadbe priređen. Tada još uvijek nisam znao o čemu se tačno radi.
Kolo je trajalo dugo
Porodica nam je objasnila da je njihov jedinac nastradao prije godinu dana, tačnije da se udavio u Borskom jezeru. Na pitanje zašto se priprema raskid crne svadbe objasnili su nam da je baka preminulog usnila da se on na onom svijetu oženio ali je bilo potrebno da i na ovom svijetu bude oženjen. Međutim, sada je prošlo godinu dana, i djevojka koja je pristala da mu na ovom svijetu bude žena, više nema obaveze; ne mora više da mu bude vjerna i može da nađe dečka.
Bilo je isto kao i na svakoj svadbi samo što se umjesto povika i smijeha mogao čuti samo plač i narikanje.
Djevojka sa kojom je bio u vezi u trenutku kada je stradao nije htjela da prihvati ovu obavezu, to je učinila njegova najbolja drugarica.
Osjetio sam veliki naboj emocija, nekako sam cijeli običaj doživljavao jako lično, pošto je momak koji je stradao bio samo godinu dana stariji od mene. Gledao sam sa koliko je ljubavi i pažnje pripremljen svaki dio običaja, svaki detalj…
Moj tereneski zadatak bio je da diktafonom snimim svaku izgovorenu riječ njegove majke, bake, namjenjivanje i da ispratim cjelokupan običaj.
Ispred kuće okupili su se muzičari koji su svirku započeli zvukom trube i pesmom tužne melodija od koje su me prolazili žmarci. Povorka i kićeni “svatovi” krenuli su ka centru sela, a odatle ka groblju. U povorci su bili barjaktar, mlada, muzičari, svatovi, mnogobrojna rodbina, prijatelji i mi terenski radnici koji smo došli da zabilježimo običaj. Bilo je isto kao i na svakoj svadbi samo što se umjesto povika i smijeha mogao čuti samo plač i narikanje.
Stigli smo do groblja. Barjaktar je tada položio barjak na spomenik, a zatim ga polomio i tu ostavio. Nakon namjenjivanja, vratili smo se kući. Tamo se nastavilo sa pripremanjem pomane i namjenjivanjem hrane za pokoj duše stradalom. Kada je bilo gotovo ponovo se začuo zvuk trube i započela je dobro poznata melodija vlaške četvorke. Svi su ustali od stola i počeli da igraju. Baka stradalog držala je u ruci kandilo i okadila kolo tri puta. Kolo je trajalo dugo, a kada su muzičari prestali da sviraju baka je rekla da je crna svadba raskinuta, i u tom trenutku svi su prestali da igraju i vratili su se za sto.
Nakon ovog terenskog istraživanja, nikada više nisam imao priliku da vidim raskid crne svadbe, niti da čujem da se u nekom selu desila crna svadba. Bila je to moja prva i posljednja crna svadba.
Danas, nakon toliko godina od mojih prvih terenskih istraživanja, u velikom broju novina, internet portala, žute štampe, nailazio sam na svakakve naslove, od novinara koji nikada nisu prisustvovali ovom običaju a pisali su o njemu iz prvog lica, lijepili su razne etikete, pa tako danas uz ovaj običaj možete naći riječi, kao što su bizaran, najjeziviji, bolestan… Opisivani su dijelovi crne svadbe koji ne postoje, na primjer da se igra oko kovčega ili da majka predvodi kolo oko mrtvog tijela. Time je načinjena velika nepravda prema jednom dijelu stanovništva Srbije koji njeguje svoje običaje i tradiciju. Na taj način etiketirana je kultura jednog naroda.
Običaj rasprostranjen širom Rimskog casrtva
Ukoliko se vratimo na literaturu vidjet ćemo da se “crna svadba” i vjenčavanje za pokojnika pominje i u Maškonovoj “Istoriji Rima” da je taj običaj bio rasprostranjen širom Rimskog carstva i kao takav opstao je do danas.
Ukoliko se osvrnemo na mitove i legende stižemo do Orfeja i Euridike, gdje je on upravo pjesmom vraća iz sveta mrtvih.
Crnu svadbu treba posmatrati kao dio nematerijalnog kulturnog naslijeđa jednog naroda koji je opstao u onom svom starom paleoevropskom obliku nepromenjen.
Slična je situacija i sa običajem “stvaljanja u pjesmu pokojnika”, odnosno o baladama koje su prisutne kod Vlaha, a o vlaškoj magiji i “strndžanju” i da ne govorim.
Situacija se u mnogo čemu promijenila od mojih prvih terenskih dana, što zbog ekonomske situacije, što zbog političkih promjena, što zbog ubrzanog razvoja moderne tehnologije. Stari običaji se modifikuju i menjaju, jezik se zaboravlja iščezava, jedna kultura koja njeguje svoje stare običaje – nestaje, a da toga skoro nismo ni svjesni, piše National geographic.
Autor: Aleksandar Repedžić, etnolog i autor bloga Etnolog
