Imbis “Sarajevo” je u berlinskoj opštini Wedding za vrijeme proteklih praznika jedva savladao sve narudžbe. Hajrudin Jusufi nadgleda rad svojih radnika i saradnika u svom malom imbis-restoranu, ali u zadnje vrijeme je svaka ruka, pa i šefova, posebno dragocjena. Red je podugačak, a i telefon neprestano zvoni. Ljubitelji bosanske i balkanske kuhinje dolaze iz cijelog grada da pokupe naručene pite, ćevape, pljeskavice, baklave. Baklava je ovog dana već u četiri sata popodne rasprodata. Iduća će biti gotova tek sutra, izvinjava se vlasnik. U imbisu tek nekoliko stolova, svi zauzeti. Jedan od gostiju, rodom Sarajlija, kaže da ovaj prostor nema šarm baščaršijske buregdžinice ili ćevabdžinice, ali da je burek k`o u Sarajevu. Svako ko dođe i pojede, vrati se sit i zadovoljan kući. I par njemačkih gostiju su nakratko sjeli, dok čekaju na burek i ćevape.
“Sasvim slučajno sam pročitao članak u novini “Berliner Zeitung”, u kojem su jako hvalili jelo u ovom restoranu i od tada redovno dolazim, uvijek kad imam želju da jedem nešto autentično. Više volim bosanske ćevape od turskog ili arapskog kebapa”, priča mi jedan od gostiju i žali se što ne može naručiti pivo ili šljivovicu. U “Sarajevu” se naime alkohol ne prodaje. U imbisu sjedi i jedna arapska familija sa dvoje djece. I pred njima ćevapi, burek, koka kola i jogurt. U pozadini se čuje pjesma Dine Merlina., “Je l`Sarajevo gdje je nekad bilo”.
Iz Sarajeva , preko Ohrida u Berlin
54-godišnji Hajrudin Jusufi je rođeni Sarajlija. Do rata je živio u Sarajevu i radio u buregdžinici “Sač” na Baščaršiji, koja je pripadala njegovom, kako mi priča, rahmetli-ocu koji je bio porijeklom iz Makedonije. S njegovom majkom Bosankom, rođenoj u Janji pored Bijelline, osnovao je porodicu i dobio djecu. Početkom rata u BiH, otac odlučuje da se vrati u Makedoniju. Na Ohridskom jezeru otvara buregdžinicu po uzoru na sarajevsku. Hajrudin, koji je prva iskustva u gastronomiji sakupljao u “Saču” na Baščaršiji, radi kod oca i u Ohridu. 2015. godine odlučuje da sreću potraži na Zapadu i dolazi u Berlin. “Radio sam prvo po hrvatskim i italijanskim restoranima, umijem da kuham, no shvatio sam da ipak najbolje znam kako se prave pite i ćevapi. Ovdje, osim toga, ima jako puno italijanskih i hrvatskih restorana, a bosanskih tek par. Za vrijeme korone sam ostao bez posla i prije nešto više od godinu dana sam odlučio da rizikujem i otvorim svoj sopstveni restoran. Rizik se isplatio, evo me sad, ne mogu skoro da se odbranim od mušterija”, priča s ponosom.
Uspjeh uz pomoć familije
Dok pričamo Hajrudin pomaže u pakovanju naručene hrane sinu Abdulahu i zetu Aliju. Ali ljubazno pozdravlja goste i razgovara s njima. Jedan od njih stidljivo na bosanskom pita da li može naručiti na veresiju, kraj je mjeseca, pa kad “legne” socijalna pomoć, doći će da plati. Smijem se u sebi, poznajem to iz Bosne. U vreloj kuhinji vrijedno i bez pauze radi par drugih članova porodice. “Ovakav biznis može uspjeti samo uz pomoć porodice”, objašnjava Hajrudin. “Moraš biti spreman da mnogo radiš i da radiš sa srcem. A i da znaš šta radiš. Ta tehnika razvlačenja jufki, pravljenje smjese mesa, krompira, sira, bundeve, to se prenosi sa koljena na koljeno.” Na jelovniku, između ostalog, burek, sirnica, krompiruša, zeljanica. Ispod sača, mirisne i hrskave kao u u Sarajevu. Ćevapi nešto drugačiji. Meni nedostaje fini okus bijelog luka. Hajrudin mi objašnjava da je recept prilagođen njemačkom ukusu. Lepinja mi se jako sviđa, kao kod tuzlanskih ćevapa, poljevena, ali uz nju se dobija i kajmak, kao u sarajevskm ćevabdžinicama. Ja, rođena Tuzlanka, volim lepinje sa poljevom , kažem mu, a on mi veli da su mu rođaci i vlasnici poznate tuzlanske ćevabdžinice “Sarajka”. Uz ćevape se može naručiiti i turski ayran a i jogurt: ” Imamo inače u ponudi i bosanski jogurt “Moja kravica”, no rasprodat je”, priča mi Ali. Kao alternativa u jednoj od vitrina slovenački jogurt. I slovenačka kisela voda. Pitam šta je sa bosanskohercegovačkom mineralnom vodom iz Tešnja , koje je pio i Bill Clinton u Bijeloj kući?
Planovi za budućnost
Hajrudin Jusufi ima gomilu planova za ovu godinu koja je tek počela. Upravo traži, kaže, novi prostor za veći restoran.” Ove prostorije sam našao jer je prethodni vlasnik morao zatvoriti zbog korone. Svidjele su mi se, iako su male, jer su u Weddingu, berlinskoj opštini koja je izrazito multikulturalna. Mene posebno raduje što mi dolaze ljudi s područja cijele bivše Jugoslavije ali i svi drugi. Za ovakav restoran to mora biti jedna od takvih četvrti da bi bilo dovoljno gostiju. Mada profitiramo i od usmene propagande, od preporuka onih koji vole našu hranu”. Porodica Jusufi profitira i od dolaska ljudi iz bivše Jugoslavije, koji u potrazi za boljom budućnošću sve više napuštaju svoje domovine i nalaze nove u Berlinu. “Oni naručuju ćevape i pite za rođendane i partije, nekad za 50 osoba. Mi smo onda u velikoj frci, ne znamo kako da to sve postignemo. Stoga moramo da se proširimo, da mogu zaposliti više radnika.”
I ja se opraštam sita i sretna i uz to nosim kući upakovane bureke i ćevape. Baklavu, nažalost, ovaj put ne mogu ponijeti jer je nema. Idući put će baklave sigurno biti, obećava mi Hajrudin Jusufi i moli me da ga ubuduće zovem Hajro, kao svi koji ga poznaju. To sam mu lako mogla obećati, prenosi DW.
