Na Facebooku zadnjih tjedana često komentira situaciju tamo. U jednoj ranijoj objavi objasnio je zašto smatra da neće doći do rata velikih razmjera.
“S obzirom na to da me u posljednje vrijeme ljudi često pitaju o situaciji u Ukrajini, potaknuti bombastičnim natpisima u medijima i procjenama raznih tzv. vojnih stratega i geopolitičara, odnosno zaključcima naših novinara – koji informacije većinom uzimaju iz raznih izvora, tj. također medija koji, kao i ovi naši, za cilj nemaju prenijeti stvarnu, neutralnu informaciju, nego objaviti što je više moguće senzacionalistički naslov – pokušat ću u kratkim crtama dati realnu informaciju o tome što se događa u Ukrajini (i oko nje) i o mogućem razvoju.
Pa krenimo redom”, počinje Šeler svoju objavu na Facebooku.
U nastavku prenosimo njegovu objavu.
“100.000 vojnika na granici nije ništa novo, tamo je uvijek vojska”
Za početak, Šeler piše kako deseci tisuća ruskih vojnika uz granicu s Ukrajinom nisu ništa novo.
“1. Sva ta histerija zbog 100.000 ruskih vojnika oko ukrajinske granice, stacioniranih većinom na zapadu i jugozapadu Rostovske oblasti te dijelom jugozapadno od grada Voronježa, za većinu Ukrajinaca nije ništa novo. Dapače, čak ne stvaraju paniku zbog toga, prvenstveno jer se na tom dijelu, uz granicu Ukrajine i Rusije, još od 2014. godine konstantno nalaze ruske snage, koje se izmjenjuju u redovnim ciklusima rotacija i čiji broj se kreće oko 70.000.
2017. tamo je bila koncentrirana još veća sila, točnije oko 170.000 vojnika, oko 2000 borbenih letjelica, oko 2000 tenkova (od čega 800 tenkova T90 kao udarni ešalon), više stotina topničkog oružja itd.
Dakle, ništa novo.
2014. i 2015. godine upravo s tih područja vršeni su topnički i raketni napadi na postrojbe ukrajinske vojske i policije, od 2014. upravo preko kanala na tom području separatistima su dostavljani borbena tehnika, streljivo, oprema…
Dobrovoljci iz Rusije i drugih zemalja upravo su na poligonima u Rostovskoj i Krasnodarskoj oblasti prolazili obuku prije polaska na ratište na Donbasu na strani separatista”, piše Šeler na početku objave.
“Ruske postrojbe su s tih područja već pomagale separatistima”
Pa detaljno objašnjava.
“Ruske postrojbe (desantne postrojbe, tenkovske i mehanizirane postrojbe) koristile su ta područja za ulazak u Ukrajinu kako bi pomagale separatistima, odnosno odrađivale posao koji separatisti nisu bili u stanju (velike napadne operacije manevarskih oklopnih i mehaniziranih postrojbi), nakon kojih bi se jednostavno povukle nazad i ostavljale pozicije pobunjenicima, tj. separatistima.
Dakle, sljubljenost granice s područjem u Ukrajini na kojem se odvijaju ratni sukobi Rusija je maksimalno iskoristila.
Kao što bi učinila i svaka druga država pri ratnom stanju.
Uz to, RF je svakako, bez obzira na to što postoje tisuće dokaza o njenoj izravnoj umiješanosti u rat u Ukrajini, istu granicu koristila kako bi blizu nje izvela ono što bi napravila i svaka zemlja u slučaju da se u susjednoj zemlji, blizu njenih granica, vodi rat – pravdala je razmještanje tih snaga zaštitom svojih granica i svojih interesa, na što ima pravo s obzirom na to da je vojska unutar njenih granica.
To što je tu činjenicu iskoristila kao faktor za zastrašivanje, dostavu opreme, tehnike, boraca, logističku opskrbu pobunjenika, liječenje i rehabilitaciju ranjenih pobunjenika, druga je stvar. Po međunarodnim zakonima unutar svojih granica ima pravo držati svoju vojsku”, piše.
“Vojska uz granicu za Ukrajince je normalna stvar”
U nastavku prenosimo ostatak njegove analize. Dodali smo tek podnaslove.
“I tako već 8 godina, tako da su brojke od 70, 80 ili 100.000 vojnika uzduž granice za Ukrajince već odavno normalna stvar.
Usto, Rusija, s obzirom na višenacionalnu strukturu stanovništva i ustroj države (mnogo manjih državica, tj. republika u sklopu RF-a, u kojima također postoje određeni pokreti s ciljem osamostaljenja i suverenosti), jednostavno mora stalno pokazivati zube i silu kako bi spriječila bilo kakvu pomisao na mogućnost stvaranja bilo čega što nije u sastavu RF-a i pod strogom kontrolom Moskve. U suprotnom, može se desiti još desetak “novih Čečenija”.
Naravno, postoje službe koje se bave sakupljanjem informacija, analitikom, strategijom, operativnim, strateškim i taktičkim nivoima vođenja, planiranja, predviđanja i one sasvim sigurno rade svoj posao.
Ukratko, rat, tj. masovni sukob ruske i ukrajinske vojske i otvorena agresija Rusije na Ukrajinu mogli su početi u bilo kojem periodu unazad 8 godina. Točnije, mogli su se nastaviti s obzirom na to da su ruske postrojbe imale veliku ulogu 2014. i početkom 2015. godine u sukobima na istoku Ukrajine.
Trenutnu situaciju treba gledati u kontekstu većeg uplitanja Zapada u konflikt u Ukrajini, tj. povećanog interesa i Rusije i Zapada za Ukrajinu, kao prostor za teritorijalnu ekspanziju, pri čemu je Rusija dosad vukla određene agresivne poteze koji su za posljedice imali tisuće ljudskih života i blage sankcije i osude Zapada.
“Zapad je odlučio odlučnije krenuti u bitku”
Zapad je odlučio odlučnije krenuti u, nazovimo to pravim imenom, bitku za Ukrajinu (naravno, ne jer vole Ukrajince ili nešto slično, već zbog interesa). Rusija ne može ostati suzdržana, odnosno pasti nakon prvog udarca, već mora djelovati, za što je za sada u, koliko-toliko, boljoj poziciji.
Generalno, karte su se već otvorile i lako je primijetiti da i Zapad i Rusija sve manje govore o sukobu na Donbasu, kao izoliranom konfliktu, već se govori o cijeloj Ukrajini, što u kontekstu zaoštrenja odnosa zapadnih sila i Rusije svakako ima veliki značaj.
Ukratko, ni jedni ni drugi ne zadovoljavaju se mrvicama, već žele glavno jelo, odnosno otkrili su sve karte.
1.1*** Da bi se razumjela kompletna situacija, treba se vratiti u 2014. godinu, kada su Rusi uz pomoć ubačenih diverzanata, tzv. dobrovoljaca, vođenih nekim vojnim i obavještajnim generalima i časnicima, s pridodanim lokalnim separatistima, pokušali odvojiti istok Ukrajine, smatrajući da Ukrajina nema mogućnosti, snage ni ljudstva ili obučenih vojnika da im se suprotstavi.
Kada su se ukrajinske snage stabilizirale, pokrenule i kada je u roku od mjesec dana vraćeno 70% područja koja su zauzeli separatisti, koji su bili pred uništenjem, umiješala se i ruska vojska s nekim od svojih elitnih postrojbi (divizija zračnog desantnog pješaštva iz Pskova, npr.) te ušla u Ukrajinu kako bi spriječila uništenje separatističkih snaga. Upravo tada su izvršena dva velika napada, koje separatisti sami, zbog složnosti operacija i potrebnog ljudstva i tehnike, ne bi mogli izvesti – Ilovajsk i Debalceve.
Upravo u tim operacijama ruske snage imale su dosta gubitaka, koje je, prvenstveno ljudske, bilo nemoguće opravdati u Rusiji. I shvatili su da prvotni plan agresije i zauzimanje pola Ukrajine neće proći te su se okrenuli drugom, tzv. hibridnom načinu ratovanja uz svesrdnu pomoć separatistima na već opisane načine.
Kaos u Donbasu
2. Donbas, tj. dio koji je trenutno okupiran separatistima, Rusiji zapravo i nije potreban u takvom obliku. Potpuno devastirana područja s razorenom infrastrukturom, nekad centri industrije i rudarstva u kojima su tvornice razgrabljene, izrezane u staro željezo, rudnici potopljeni ili minirani, područja u kojima caruje kriminal i podjela po sistemu – svaki zapovjednik bojne, pukovnije ili brigade ima svoje područje, Abhazi svoje, domaći svoje, ruski svoje, i tome slično – nisu ono što Rusiji treba.
Rusiji ovakav Donbas dobro dođe upravo da potpirivanjem sukoba i pomaganjem separatistima uvjetuje produženje sukoba iz više razloga:
da ima opravdanje za toliku vojsku na granici
da izravno utječe na neprimanje Ukrajine u Euroatlantske integracije (NATO ne prima zemlje u kojima traju sukobi ili su neriješena teritorijalna pitanja)
da se riješi starog naoružanja i streljiva, opreme i sredstava, s obzirom na to da se u ratu troše u velikim količinama
da se riješi “problematičnih tipova” i ekstrema kod kuće, kojima, umjesto da rade probleme doma i potom sjede u zatvorima na račun države, nude slobodu s obvezom da se bore na Donbasu
zbog ratne situacije na istoku Ukrajine lakše nalazi kanale za rad kontraobavještajnih službi
drži u napetosti cijeli crnomorski bazen i od Krima stvara otok-tvrđavu sa strateškim kontinentalnim i interkontinentalnim raketama
kriminalnim aktivnostima dolazi do tzv. crnog novca, van proračuna, potrebnog za financiranje raznih igara raznih službi
sustavno cijedi Ukrajinu, koja se zbog svih okolnosti ne može pridružiti nijednoj međunarodnoj političkoj, vojnoj asocijaciji ili savezu te usto konstantno troši resurse za potrebe obrane zemlje.
3. Rusija, kao zemlja koja slovi kao najveći dobavljač plina za Europu, ima interes svako malo pokazivati zube, tim više što se plinom koristi kao jednim od glavnih argumenata u svim pregovorima, bilo da su oni vezani uz Ukrajinu ili uz odnose RF-a i Europe.
4. Vrlo, vrlo je bitno naglasiti da i ruski predsjednik Putin i njegova administracija, kada govore o Rusiji, ne misle na Rusiju u današnjim granicama, nego na granice bivšeg SSSR-a, (što i ne sakrivaju) te da je njihova politika imperijalistička, kao, uostalom, i svih velikih sila.
Zašto Putin razmišlja u granicama SSSR-a?
Zašto u granicama SSSR-a? Odgovor je logičan i jasan – i u vojnoj obrambenoj doktrini SSSR-a njegove zapadne granice, odnosno baltičke zemlje, Bjelorusija, Ukrajina i Gruzija, bile su područja na kojima bi se, u slučaju rata sa Zapadom, odvijala borbena djelovanja, odnosno koja bi najviše stradala, svojevrsna puferna zona.
Sve istočno od rijeka Don i Dnjepar ni pod koju cijenu nije smjelo biti predano, uništeno ili ugroženo. Sva teška industrija, vojna industrija SSSR-a izgrađena je upravo istočno od rijeke Dnjepar, koja je teško prohodna prirodna barijera i granica.
Baltičke zemlje već su članice NATO saveza, Poljska također, ulazak Ukrajine i Gruzije u njega bio bi doslovno nož u trbuh Rusiji, koja bi na taj način ostala bez tih zona i de facto, kao i na Pribaltiku, imala vojsku NATO-a na svojoj granici.
U sigurnosnoj sferi, kada znamo koliko su suprotne pozicije i razmišljanja Rusije i NATO-a, ne treba podrobnije opisivati što bi to značilo za Rusiju (poraz), a što za NATO (završna pobjeda i ekspanzija u dvorište dvorca najljućeg suparnika).
Ključna važnost Turske
Također, ne smije se zaboraviti ni još jedna iznimno važna stvar, odnosno subjekt koji u slučaju sukoba NATO-a i Rusije dobiva iznimno veliku važnost – Turska.
U tom slučaju anektirani Krim, na kojem je sada gomila ruske vojske, i sva infrastruktura koja se gradi – a gradi se prvenstveno u vojne svrhe (poput krimskog mosta) – postaje otokom usred jezera. Doslovno jezera jer Turska za vojne brodove i sada može zatvoriti Bospor, a osobito ako napetosti na relaciji NATO-Rusija porastu ili eskaliraju. Tada ta flota postaje potpuno neupotrebljiva, dakle skupa igračka, koja je okružena NATO-om ili saveznicima i mogu je relativno brzo neutralizirati.
Uz to, Turska nikada nije sakrivala nezadovoljstvo zbog gubitka Krima u Rusko-turskom ratu, na kojemu je stoljećima većinsko stanovništvo bilo tatarsko, koje je po religiji, etničnosti i svim ostalim elementima najbliže turskom etnosu.
Turska, kao država s imperijalističkim pretenzijama (težnje za ujedinjenjem svih zemalja bliskih turskom etnosu na Kavkazu), itekako bi se rado domogla i Krima i nije teško zaključiti koje bi si ciljeve postavila u slučaju eskalacije na relaciji NATO-Rusija.
Sve u svemu, pravi “bosanski lonac”, kako bi se reklo kod nas, i pitanje je tko će politički imati jače argumente, tko će biti lukaviji, smireniji, tko će imati jače živce…
“Agresija Rusije na Ukrajinu ne dolazi u obzir, za to je više razloga”
Agresija Rusije s ciljem zauzimanja Ukrajine, sa 100.000 vojnika, ne dolazi u obzir iz više razloga.
1. Ukrajina trenutno ima više od 300.000 ljudi pod oružjem u službenim strukturama, a znamo koliki omjer snaga mora biti u napadnim djelovanjima.
Osim toga, ukrajinske su snage ukopane na istoku zemlje i probiti rovove bez velikih žrtava bilo bi nemoguće.
Proboj sa sjeveroistoka – bilo preko Černigiva ili Harkiva, u tijelo Ukrajine, da se postrojbe na frontu odsijeku od tijela i da se presjeku linije snabdijevanja – donekle je varijanta, ali u tom slučaju ruskoj vojsci ostaju nezaštićeni bokovi, koje će u roku od nekoliko sati napasti postrojbe koje su locirane na tim ili blizu tih područja. Kolosalne žrtve su neizbježne.
Ako tome pribrojim oko 600.000 razvojačenih branitelja, koji su gotovo svi legalizirali dugo oružje i spadaju pod teritorijalnu obranu te su spremni na brzu organizaciju i gerilski rat, kao i stotine raznih organizacija i pokreta čiji članovi također vladaju respektabilnim arsenalom i voljom, jasno je da bi se ovakav pokušaj pretvorio doslovno u klaonicu.
Dodamo li tome činjenicu da bi se na tom pravcu napada našlo nekoliko milijunskih gradova (Harkiv, Dnipro, Zaporožja), nekoliko polumilijunskih gradova (Sumi, Poltava, Čerkasi), nekoliko gradova s po 200-300 tisuća stanovnika (Kremenčuk, Konotop, Romi), koje bi zbog uspješnog napada trebalo ostaviti u okruženju i potom trpjeti protuudar, za takvu akciju trebat će puno više od 100.000 vojnika, pri čemu u takvom razvoju događaja, s obzirom na rusku doktrinu ratovanja, treba računati na gubitke od barem 50%.
Tako da, s ovim snagama teško će Rusija u neku veliku napadnu operaciju. Eventualno može izvesti napad na istoku Ukrajine da se odbace ukrajinske snage s Donbasa što je moguće dalje prema Dnjipru, što će opet rezultirati velikim žrtvama, ali ovog puta sigurno i kaznom svjetske zajednice.
Zašto prema Dnjipru?
Dnjipro je prirodna granica koja je od ruske granice udaljena 300-400 km, što bi, uz sve ono već napisano, Rusiji osiguralo kakvu-takvu zonu u slučaju da NATO uđe u Ukrajinu, tj. Ukrajina u NATO, kao i zemljani koridor do poluotoka Krima (s Rusijom on je sada povezan mostom u Kerču, na mjestu gdje se spajaju Azovsko i Crno more, a znamo svi što znače mostovi u slučaju rata).
Pomorski desant je moguć, ali to je jako teško
Duga obala Ukrajine (800 km) uz Crno i Azovsko more ne isključuje mogućnosti pomorskog desanta, ali treba imati na umu da je većinom riječ o strmim zemljanim usjecima uz more visine od po nekoliko desetaka metara, izuzetno teško prohodnim, sa stalnim odronima zemlje, te da je desant moguć isključivo na određenim mjestima. On bi, u većini slučajeva, bio svojevrsna repriza Iwo Jime, Okinawe i ostalih otoka na Pacifiku, gdje su gubici desantnih snaga bili zastrašujući. Dodamo li tome suvremena oružja, učinak može biti i veći.
Treba dodati da su desanti na Azovskom moru gotovo nemogući zimi jer ono od studenog do kraja ožujka ima ledeni pokrov od nekoliko desetaka centimetara leda.
Eventualna priprema terena vatrom iz bacača raketa ili projektilima srednjeg i kratkog dometa je moguća, ali u ovom slučaju otvorila bi priliku Ukrajini da učini ono što nije smjela 2014. – odgovori na njih svojim raketnim sustavima po ruskom teritoriju bez straha od osude svjetske zajednice.
Dakle, opet bi bilo, vrlo vjerojatno, puno žrtava na obje strane, ali i dali bi pravo Ukrajini na odgovor.
“Rusiji bi za ovakav scenarij trebalo pola milijuna vojnika”
U svakom slučaju, Rusiji bi za ovakav scenarij trebalo do pola milijuna vojnika (teren + pozadina), a ja nisam uvjeren da može izvesti nešto takvo jer mora voditi računa i o granici s pribaltičkim državama u kojima su stacionirane NATO-ove snage, Bjelorusiji (koja je vrata do Rusije iz Poljske) te, naravno, Crnom moru.
Uz to, situacija na Bliskom istoku kao ni u Kazahstanu nije baš na ruku Rusiji koja sada mora pojačano pratiti i osiguravati snagama i taj dio, što umanjuje broj slobodnih snaga za eventualnu invaziju na Ukrajinu.
Još je jedna činjenica važna – apsolutno sve ukrajinske postrojbe tijekom 8 godina stekle su ratno iskustvo i duh, dok je kod Rusije to slučaj s malim brojem postrojbi, i to bi moglo biti jako značajno.
Važan faktor je vrijeme
Još jedan faktor je bitan – vrijeme.
Napadne operacije, poglavito ovako velikog karaktera, zbog karakterističnosti reljefa i geološke podloge, moguće je provoditi isključivo u dva razdoblja: zimi, kada se zemlja smrzne, ili ljeti, pri velikim temperaturama (nerijetko i do 40 stupnjeva).
Zimski period pogodan za ovakve operacije traje od prosinca do kraja veljače, u slučaju duge i jake zime obuhvaća i prvih tjedan, dva ožujka. Potom slijedi period od 3 mjeseca sa stalnim smjenama sunca i kiše, blatom do koljena, što je gotovo neprohodno za tehniku.
S obzirom na to da je već sredina veljače, sumnjam da za veliku operaciju s ciljem zauzimanja prostora do Dnjipra ima vremena jer ne vjerujem da je period od nekoliko tjedana dovoljan da se, gledano sa sjevera, uđe tisuću kilometara u dubinu, odnosno s istoka 400 km kroz dobro utvrđene položaje ukrajinske vojske, dodatno naoružane suvremenim protuoklopnim oružjima, radarima i napadnim bespilotnim letjelicama.
Ako ovog puta ne blefira, Putin će, zastrašivanja radi i pokazivanja moći i odlučnosti, po meni, izvesti manje opsežnu napadnu operaciju, vezanu uz istok zemlje, sjeveroistok i eventualno u unutrašnjosti oko Krimskog poluotoka s ciljem osiguravanja što boljih pozicija za eventualni kasniji prodor, ovladavanja dominantnim točkama, uzvisinama i prometnim čvorištima, čime bi izravno naštetio ekonomiji Ukrajine, a i zauzeo tzv. placdarme – pogodna mjesta s kojih može danas-sutra izvršiti daljnju ekspanziju i istovremeno ih kontrolirati uz relativno malu cijenu (žrtve).
“Totalni napad na Ukrajinu bio bi previše”
Totalni napad na Ukrajinu bio bi ipak malo previše s obzirom na cijenu koju bi morao platiti (žrtve), kao i posljedice. Osim toga, sasvim je sigurno da, kao što Putin ne želi vidjeti NATO na granici s Rusijom, NATO ne želi vidjeti rusku vojsku na granicama Rumunjske, Poljske ili Mađarske.
Tog su svjesni i u Kremlju i rijeka Dnjipro je sasvim sigurno u eventualnim planovima vojske RF-a točka do koje se planira bilo kakvo napadno djelovanje.
Nažalost, ono što je bio rat za neovisnost ukrajinskog naroda pretvorilo se u poligon na kojem se ispituju snage Istoka i Zapada, na kraju čega je, nažalost, Ukrajina postala njihovom kolateralnom žrtvom. Niti NATO ima hrabrosti i volje da zaštiti volju i želju suverene države koju bi rado vidio u svojim redovima niti RF ima volje i smjelosti da je pokuša do kraja pokoriti vojnim putem i pretvoriti je u svoj satelit.
Najmanje koristi od svega imaju sama Ukrajina i njeni stanovnici. Ostaje joj uzdati se u sebe i svoje snage jer i Istok i Zapad odavno su licemjeri skriveni u masku dobrih lutaka”
