Putujući svijetom, imao sam priliku da upoznam različite narode i plemenske zajednice, ali moram priznati da mi velika želja bila da se uvučem u neki dom i bar na kratko doživim, vidim i osjetim kako žive Amiši – definitivno jedna od najmisterioznijih zajednica današnjice, piše Nationalgeographic.rs
Iako je bilo dosta problema i peripetija da ostvarim zamišljeno, na kraju se upornost ipak isplatila.
San Ignacio, maleni grad u zapadnom dijelu Belizea, smješten tik uz granicu sa Gvatemalom, veoma je popularna turistička destinacija za sve posjetioce ove zemlje. U okolini ovog gradića se nalazi nekoliko kulturno istorijskih znamenitosti i podzemnih jama koje su pravi magnet za turiste. Tu su ruševine i piramide civilizacije Maja od kojih su najpopularnije Šenantunič (Xunantunich), Kahal Peč (Cahal Pech) i Karakol (Caracol), te podzemne jame ATM (Achtun Tunichil Muknal) i Kristalna pećina (Crystal Cave).
Ruševine civilizacije Maja sam posetio samostalno za šta mi je bilo potrebno dva dana. ATM i Kristalna pećina ne mogu da se posjete bez profesionalnih vodiča. Tamo samo otišao sa Samanthom i Anselmom iz agencije Maya Walk. Tokom ovih tura sam se sa njih dvoje izuzetno zbližio, pa sam ih prijateljski zamolio za uslugu kakvu im do tada niko nije tražio.
Kako je sve počelo?
Na putu prema Kristalnoj pećini pored nas je prošlo nekoliko Amiša na svojim zaprežnim vozilima i konjima. Nisam ni slutio da ih ima u Belizeu. Imao sam priliku da ih sretnem na ulicama ili u marketima u Pensilvaniji i Ohaju, čak jednom i u meksičkoj Tihuani, ali nisam ni pretpostavio da žive i u Belizeu.
Pitao sam Samantu da li poznaje nekog Amiša koji bi me primio u svoj dom. Rekla mi je da Anhelmo površno zna jednog od njih, ali ne može da mi obeća da će me ugostiti ili mi dozvoliti da ih fotografišem ili snimim kratku reportažu o njima.
Nisam imao šta da izgubim, želeo sam da pokušam. Anhelmo je rekao da na put možemo već sljedećeg jutra, kao i da mi neće ništa naplatiti – bilo je potrebno samo da mu u automobil natočim 20$ goriva. To je bilo dovoljno za cijelodnevno tumaranje po Barton kriku.
U osam časova sljedećeg jutra bio sam ispred njihove agencije.
Najprije smo otišli do obližnje pupuserije na najbolje pupuse u gradu. Pupusa je u centralnoj americi veoma popularno jelo za doručak, a priprema se tako što se tjestenini od kukuruznog brašna doda sir, povrće ili meso, a onda se peče na vreloj ploči desetak minuta. Meni su najdraže sa sirom i tikvicama, dok je Anhelmo poručio sa sirom i pireom od crvenog pasulja.
Nakon doručka i kafe, krenili smo za Barton krik.
Nakon skoro sat vremena vožnje, bili smo ispred kuće njegovog prijatelja Abrahama. Parkirao je svoj automobil ispred kapije. On je do kuće krenuo pješke dok sam ga ja čekao u autu.
Nismo imali sreće. Abraham se sa porodicom odselio prije dvije godine, a niko od komšija nije znao gdje je otišao.
Uzbuđen koliko i ja, Anhelmo mi je rekao da ne očajavam, da ćemo pitati još neke porodice da li su raspoložene da nas ugoste.
U Barton kriku živi veliki broj Amiša. Odlučili smo da idemo od kuće do kuće sve dok nas neko ne pusti u svoj dom, pa makar i na čašu vode.
Zaustavili smo se ispred nekoliko kuća, ali osim kratke komunikacije nismo uspjeli da ostvarimo nikakav bliži kontakt. U svakoj kući se za sve pita muškarac – glava porodice i to je jedina osoba u porodici koja razgovara sa strancem koji nije iz njihove zajednice.
Dok sam bezuspješno pokušavao sa nekim da ostvarim bliskiju komunikaciju imao sam osjećaj da tapkam u mjestu. Problem je postajao veći kada sam pokušao da komuniciram sa mlađom populacijom tj. momcima koji imaju između 20-25 godina. Ovi mladići su toliko stidljivi, da su jedva progovorili po neku riječ, a njihove sestre – nijednu. Sve vrijeme su skrivale lica od nas plašeći se da ne okrenem kameru prema njima. One smatraju da su sve tehničke stvari uključujući kamere i telefone – zlo.
Nakon više od dvadesetak pokušaja, naišli smo na pozitivne reakcije dvojice braće. Stariji brat se zvao Aron i dozvolio mi je da uđem u njegov dom. Tamo su njegove vrijedne kćerke pakovale krem namaz koji će sutra neko od njih odnijeti da proda na obližnjoj pijaci.
Aron i njegove kćerke su govorili samo španski jezik jer su se ovdje nedavno doselili iz Bolivije. Djevojke su bile toliko stidljive da je tek jedna od njih samnom progovorila par riječi i to samo kada mi je dala da probam mliječni krem namaz koji su same napravile.
Iako su braća Aron i David bili veoma ljubazni i srdačni, nismo se dugo zadržali jer je porodica bila u poslu, i nisam htio da smetam.
Bio sam vidno uzbuđen i srećan jer sam ipak ostvario neki vid komunikacije.
Nastavili smo dalje. Još uvijek nismo uspjeli da se zadržimo u nekom domu dovoljno dugo da bi osjetili duh porodice.
Tada smo naišli na jednog momka koji nas je sam pozvao u kuću. Bio sam prijatno iznenađen i uzeo sam kameru kako bih ovo zabilježio. Međutim, u kući, njegova majka nije bila istog raspoloženja. Oterala nas je iz svog doma jer u ruci držimo kamere. Zatvorila se u sobu iz koje je sinu naredila da ništa ne snimamo i da Anhelmo i ja odmah napustimo kuću.
Ni ova neprijatnost nas nije obeshrabrila. Željeli smo da ih upoznamo. I nakon duge potrage smo uspjeli.
Bila je to dvospratna kuća ispred koje su se u pjesku igrala mlađa dejca, dok su ona malo starija na primitivnoj ljuljašci veoma vješto izvodila razne akrobacije. Iz garaže je izašao nasmijani i veoma prijatni Abraham (samo slučajno istog imena kao Anhelmov prijatelj, ali to nije bio on).
Pozvao me je u svoj dom da me upozna sa suprugom Doroti. U kući je bio totalni nered.
Doroti je bila u tolikom poslu da mi se činilo da ne zna šta će prije da odradi. Na stolu su stajale velike količine sira koji je tek izvagala i upakovala za svoje redovne mušterije dok je u kuhinji mijesila hljeb i pitu od banana, dok joj je vrijedna sedamnaesto godišnja kćerka Hana pripremala posude.
Bio sam prijatno iznenađen njihovim dočekom. Doroti mi je odmah ponudila da probam neki od sireva koji su bili na stolu i skrenula mi pažnju da se ne prejedem jer će za pola sata biti spremna pita.
Abraham me je pozvao da sjednemo i popričamo o svojoj zemlji.
Zamolio me je da mu na globusu i mapi pokažem gdje se nalazi Crna Gora – država iz koje dolazim. Bio je iznenađen jer do tada nikada nije čuo ni za jednu od zemalja bivše Jugoslavije – za koju je znao. Abraham ne koristi moderna sredstva informisanja, za njega je bila novost da Jugoslavija više ne postoji.
Tada sam ga pitao da mi pojasni neke osnovne stvari o njihovom životu. Prvo je počeo da mi priča o religiji i imenima.
Kod Amiša se imena prenose sa koljena na koljeno, a u njihovim porodicama je nemoguće upoznati nekog ko nema biblijsko ime. Jako je mali broj imena u opticaju a najčešća muška imena su Abraham, Aron, David, Isak, Isa, Daniel, Gabriel, Jakob, Solomon ili Noa, dok su od ženskih imena najpopularnija: Sara, Doroti, Rebeka, Naomi, Meri, Iris, Hana, Eva, Ana , Dina i Ema.
Rekao mi je da za razliku od mnogih hrišćana Amiši ne krste svoju maloljetnu decu. Takođe, mnoge porodice ne slave Božić i Uskrs već samo Novu godinu.
Abraham mi je ispričao i da je kod Amiša brak svetinja. Nemoguće je razvesti se, a drugi brak dolazi u obzir samo ako je neko od supružnika preminuo.
Takođe ovdje ne postoje pravila koji će supružnik biti stariji.
U većini slučajeva, muškarci su stariji od svojih supruga ali je kod Abrahama i Doroti situacija obrnuta. Njegova supruga je starija sedam godina što njemu nije predstavljao problem. Sa 22 godine se oženio djevojkom koju voli, koja je tada imala 29.
Za razliku od ostalih djevojaka u njihovoj zajednici od kojih se mnoge udaju i sa tek navršenih 16, Doroti se relativno kasno udala pa je to razlog zašto oni imaju samo četvoro djece. Doroti danas ima 47, a Abraham ima 40 godina.
Kada se neko nov doseli u njihovu zajednicu, svi Amiši iz okolnih sela dolaze u ispomoć kako bi se pridošla porodica što prije uselila u svoj novi dom. Novim komšijama je od zajednice obezbjeđen krov nad glavom i hrana za sve članove porodice sve dok se ne usele.
Ne koriste telefone, niti bilo kakve aparate i mašine na baterije ili električnu energiju. Koriste najprimitivnije ručne alate u poljoprivrednim poslovima i zanatskim radnjama, a zemlju obrađuju uz pomoć konja i volova. Žive uglavnom od prodaje voća, povrća, mesa, mleka i mlječnih proizvoda, a za život im treba jako malo novca jer im ne stižu nikakvi računi. Garderobu šiju isključivo sami. Odjeća im je jednoobrazna, te se za šivenje pantalona i dugih haljina najviše koriste materijali plave, crne, sive i bijele boje.
Za lični prevoz i prevoz stoke, mlečnih i poljoprivrednih proizvoda koriste zaprežna kola koja takođe sami proizvode.
I dok mi je Abraham sve ovo priča, Doroti nam je prinijela pitu od banane i hladnu vareniku. Sve je bilo preukusno, uživao sam u njihovom gostoprimstvu.
Nastavili smo razgovor o amiškim porodicama. Pitao sam ga po koliko djece ima jedan par. Bio sam prijatno iznenađen kada mi je rekao da parovi u prosjeku imaju po sedmoro dece, a mnogi čak i po petnaestoro. Nasmijao se kada sam mu rekao da će za dvadesetak godina Amiši u Belizeu biti većinsko stanovništvo jer Belize ima samo 400.000 stanovnika, a mnogi parovi imaju uglavnom jedno dijete.
Doroti je u stavila hljeb da se peče i ručak da se kuha, a onda je otišla do učionice kako bi sa svojim mlađim sinom obnovila školsko gradivo.
Amiši ne vode svoju djecu u škole, a svaka kuća ima jednu prostoriju koja služi kao učionica u kojoj se nalazi po nekoliko klupa, globus, karta svijeta, tabla sa kredama, sveske i veliki broj knjiga. Roditelji prenose djeci osnovno znanje.
Bio sam fasciniran znanjem njihove djece. Osim matematike i geografskih pojmova, Amiši tečno govore po najmanje dva pa čak i četiri jezika. Obavezni jezici koje svako dijete mora da zna su njemački i engleski ili španski, a mnogi govore još francuski i holandski.
Nakon časova, djece se edukuju kroz razne društvene igre u kojima se najviše vježbaju matematika, jezici i geografija.
Abraham mi je tad rekao da mora do rasadnika jer će mu danas doći mušterije po poručene sadnice. Otišao sam sa njim. Rasadnik je bio prepun sadnica od kojih je odmah izdvojio deset. “Ne volim kada mušterije čekaju, a ja i Doroti uvek pripremimo porudžbine bar nekoliko sati pre nego nam dođu kupci”, rekao je.
Dok je Abraham obavljao poslove u rasadniku, Doroti se vratila pripremi ručka. Ja sam u međuvremenu njihovim sinovima pomogao oko krpljenja i montaže gume za bicikl što mi je pričinilo ogromno zadovoljstvo.
Nakon nešto manje od sat vremena, Hana nas je pozvala na ručak koji je pripremila sa majkom. Bila je to veoma ukusna supa sa povrćem i tek ispečen domaći hleb.
Kada sam pred kraj dana napuštao svoje ljubazne domaćine, Doroti mi je u jednu kesu upakovala oko kilogram sira. Poklon nikako nisam smeo da odbijem iako u tom trenutku nisam znao šta ću sa tolikim sirom.
Nakon sto sam napustio Doroti i Abrahama, sreo sam mladog Henrija koji me je pozvao da upoznam i njegovu porodicu – suprugu i osmoro dece.
Kada sam ušao njegova žena je prala veš i objasnila mi kako je to, s obzirom na broj dece, njena svakodnevnica.
Za razliku od Abrahama i Doroti, Henri je od svoje supruge stariji dvije godine, a uz ovih osmoro planiraju još sedmoro djece. Henri kaže da je sve u rukama Boga, te da samo od njega zavisi koliko će djece imati.
Dok sam boravio u Henrijevom domu, njegova djeca su sve vrijeme bila pored mene. Bio sam iznenađen njihovom srdačnošću, koja je ovdje rijetka kada su stranci u pitanju.
I ovdje su me ljubazni domaćini ponudili sokom i kolačima, a sve vrijeme sam imao osjećaj da njegova djeca žele da ostanem što duže.
Ipak, nisam se dugo zadržao jer su bili u velikom poslu što je i karakteristično za Amiše, pa sam nakon manje od sat vremena napustio ovu divnu porodicu sa žalom što i sa njima nisam proveo bar nekoliko sati.
Iako sam se dobro namučio da ostvarim kontakt sa mističnim Amišima, na kraju sam bio više nego zadovoljan jer sam u tri kuće bio ugoščen kao najbliži rod, a Abraham, Doroti i njihova djeca će mi ostati u trajnom sjećanju kao i predivno druženje uz veoma ukusnu domaću hranu i specijalitete.
Za ovo iskustvo ogromnu zahvalnost dugujem Samanti, a naročito Anhelmu, bez kog ovo ništa ne bi bilo moguće.
