Kome je bilo lakše pružiti otpor Moskvi?
Kad je ruska invazija na Ukrajinu iz prethodećih joj obavještajnih izvješća stigla u novinarska, umrežena zajednica odmah je reagirala. Ne nužno sa zaprepaštenjem, užasom i suosjećanjem. Naravno da su se javili i oni koji u najmanju ruku “razumiju” Putina, a dobili smo i uobičajeni kontigent pošalica, koje ne izostaju ni u ovakvoj, nimalo šaljivoj situaciji.
U jednom memeu (što bi bila zanimljiva slika ili video s natpisom koja se brzo širi online), ne prvi put, ukazao nam se Josip Broz Tito, ozbiljna konkurencija Chucku Norrisu kad god se traži superjunak s nadnaravnim moćima. Šeretski nasmiješen, puši cigaru i poručuje: “Samo vas gledam. Majku vam vašu, pa ja sam ta g… odj… kad nitko nije smio, i to sam samcat.”
Naravno, misli se na Titovo povijesno NE Staljinu nakon rezolucije Informbiroa 1948. godine. Podsjetimo, enciklopedijski kratko, na taj povijesni kontekst (izvor: Hrvatska enciklopedija):
Boljševička Rezolucija
Informbiro (skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB), bio je savjetodavno i koordinacijsko tijelo devet komunističkih i radničkih partija (SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Jugoslavije, Italije i Francuske), osnovano potkraj septembra 1947. u Varšavi. Zadaća mu je bila informiranje i savjetovanje predstavnika centralnih komiteta partija članica radi usklađivanja njihovih politika.
Naravno, bio je pod dominacijom sovjetske Sve savezne komunističke partije (boljševika), koja je potaknula njegovo osnivanje. Služio je interesima SSSR-a u odnosu na savezničke države i partije, radi nadzora komunističkih pokreta. Do proljeća 1948. sjedište mu je bilo u Beogradu, a potom u Bukureštu.
Od 1948. SSSR se koristio Informbiroom u sukobu s državno-partijskim vodstvom Jugoslavije, nakon političkog razlaza J.B. Tita s J.V. Staljinom. Na drugome zasjedanju u Bukureštu, 28. juna 1948., donesena je rezolucija “O stanju u KP Jugoslavije”, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko. Štaviše, na trećem zasjedanju u Budimpešti, potkraj novembra 1949., Informbiro je donio rezoluciju još direktnijeg naslova: “Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubica”.
Sovjetski se režim promidžbeno koristio Informbiroom u opravdavanju niza staljinističkih sudskih procesa u državama istočne Evrope. Pri otporu sovjetskom hegemonizmu, Tito je potaknuo unutarnjopolitičku liberalizaciju i vanjskopolitički zaokret. Istodobno, velikosrpske i unitarističke snage u KPJ iskoristile su sukob s Informbiroom za obračun s prosovjetskom strujom, ali i s istaknutim komunistima nacionalno-demokratske orijentacije poput Andrije Hebranga. Nakon Staljinove smrti, političkih promjena u SSSR-u i normalizacije odnosa s Jugoslavijom, Informbiro je raspušten 1956. godine.
Geostrateško čudo
Povjesničar Tvrtko Jakovina podsjeća da je prekid odnosa Jugoslavije i SSSR-a bio “najvažniji događaj od kapitulacije Japana”, koji je u svjetskim odnosima i tokom Hladnog rata bio “geostrateško čudo”:
“Niko nikada nije mogao zamisliti da će neka socijalistička zemlja moći iskočiti iz sovjetskog lagera, a tada se dogodila prva socijalistička dekolonizacija.”
Stoga je, nakon junačkog početka obrane i velikog NE Putinu od strane Volodimira Zelenskog, nekako logično usporediti ova dva snažna otporaštva sovjetskim odnosno ruskim hegemonima, iz zemalja koje su imale vrlo snažne veze s Rusijom odnosno Sovjetskim Savezom.
Novinari Slobodne Dalmacije zamolili su dr. Jakovinu da pokuša usporediti pozicije Tita onda i Zelenskog sada, unaprijed uvažavajući ne samo razlike u okolnostima, već i one u osobnostima ove dvojice, kao i načinu dolaska na vlast, koje su ogromne. Kome je bilo lakše pružiti otpor Moskvi?
“Iz današnjeg očišta, po nekim je stvarima Titu bilo jednostavnije, jer je očito imao dovoljno moći i odlučnosti koja je drugu stranu, Sovjete, mogla uvjeriti da bi rat bio preskup, predug, neizvjestan, nepotreban. Pritom, Tito nije graničio sa SSSR-om, a 1948. nije graničio niti s ijednom prijateljskom zemljom, kao sada Ukrajina s onima na zapadu. Naime, partizani ili Jugoslavenska narodna armija bili su ušli u Austriju, uzeli dio talijanskog teritorija, pomagali gerili u Grčkoj, a sve druge države bile su Staljinovi saveznici, zapravo sateliti. Druge države su, do 1945., bile okupatori Titove Jugoslavije. Bio je i to razlog zašto je Titu bilo lakše, jer bi međunarodnoj javnosti bilo teško objasniti kako sada – tri godine nakon savezništva s Hitlerom – Mađari ili Bugari okupiraju isti onaj teritorij kojeg su htjele dok su bile u Trojnom paktu”, kaže Jakovina.
Činilo se nemogućim, ali ipak…
Nakon razlaza sa Staljinom, kakav se prije toga činio nemogućim, Titova se politika očuvala, on je ostao na vlasti, ostao je isti ideološki profil države, samo nije bilo Sovjeta. I to je tadašnji zapadni blok honorirao, podsjeća Jakovina. A Zapad je sada, još otvorenije, stao i na stranu Zelenskog. No, za razliku od njega, Tito 1948. nije bio popularan na Zapadu, ali jest na Istoku.
Rat sada već hara Ukrajinom, a u doba raskida Tita sa Staljinom šanse za ratni sukob bile su znatno manje, što dr. Jakovina ovako objašnjava:
“Nije bilo izravne veze Jugoslavije sa SSSR-om, a rat kratko nakon rata nikome nije bio osobito poželjan. Najvažnije od svega, Tito je imao veliku armiju, brojne partizane koji su, samo tri godine ranije, uspjeli poraziti Nijemce i sve koji su se borili s njima. I dalje su bili velikim dijelom spremni na otpor.”
Doduše, slično kao i sada u Ukrajini, i u Jugoslaviji je tada bilo puno onih koji su željeli biti dobri s Rusima:
“Voljeli su Ruse bilo zbog komunizma, zajedničkog ratovanja ili pak pravoslavlja, tako da se i danas vrlo jasno vidi kako je Titova odluka bila povezana s brojnim teškoćama. Mnogi nisu ni morali biti rusofili; naprosto su smatrali logičnim da s većinom susjednih zemalja i njihovim gospodarom budete u dobrim vezama.”
Zelenski nije vojnik, ni blizu, a Tito je bio maršal i čovjek s iskustvom ratovanja i neko ko je dobro poznavao Sovjete, pa i Staljina osobno, podsjeća Jakovina.
Pomoć sa zapada bi bila slična
Šta bi se dogodilo da je SSSR tada ipak napao Jugoslaviju – pitamo ga.
“Da je Sovjetski Savez, unatoč svemu, 1948. ili nešto kasnije, intervenirao i napao Jugoslaviju, pomoć koja bi stigla bila bi usporediva s ovom koja stiže Ukrajini. Dakle, bilo bi osude, ali ne bi bilo izravne vojne intervencije. Pomoć bi dolazila dok se procjenjuje da se Jugoslaveni bore. S obzirom da su pokazivali odlučnost da se odbrane i odupru – a znamo kako su prošli staljinisti u Jugoslaviji – onda se moglo računati na Staljinovu hladnokrvnost, na njegovu racionalnost”, reći će naš sagovornik.
“Upravo je racionalnost bila nešto što se uvijek i stalno isticalo da postoji u Kremlju. S Putinom, racionalnosti je očito nestalo. Surovost je još uvijek tu”, zaključuje Tvrtko Jakovina.
