Posljednji dani su joj bili surovo teški. Patila je, bolovi su bili nepodnošljivi, ali ipak pokušavala je da do posljednjeg dana bude pozitivnog duha.
Ne puštajte me, ostanite sa mnom. Umirem! Gotova sam! Borim se koliko mogu, hoću da ozdravim – rekla je tada Usnija, ali je opet skupila snagu da nastavi:
Svakodnevno se mučim s bolovima i teško dišem. Stanje mi se mnogo pogoršalo. Ležim u krevetu, jedva uspijevam da sjedim. Pokušala sam da ustanem kako bih prošetala, ali ne mogu se osloniti na noge. Dosta sam smršala, kao da nisam ja, ljudi me čak i ne prepoznaju. Pijem samo vodu, nemam snage ni da jedem.
Publika je od početka do kraja obožavala njene pjesme, kolege su je poštovale, a ona je čitav svoj vijek provela u braku sa čovjekom s kojim se beskrajno voljela. Uvijek smirena, ljubazna, nasmijejana i puna pažnje za sve oko sebe, bila je jedan od najboljih primjera da život voli one koji vole njega.
Moja mama Sabrija bila je Turkinja, a tata Jašar Rom, džambas. Otac nije mogao da ima djece sa prvom ženom pa se oženio mojom majkom, udovicom koja je već imala sina i kćerku. Rodila je još nas četvero i kuća je bila puna mališana. Živjeli smo sirotinjski, u teškim uslovima, borili smo se da preživimo, ali to je ipak bio najljepši period u mom životu – prisećala se Usnija.
Za razliku od onih koji odrastaju u blagostanju, djeca iz skromnih zapećaka života jednostavno nemaju drugog izbora nego da krenu ka svjetlosti.
U Skoplju nije bilo mnogo prilika za zabavu, pa sam zato učestvovala na skoro svim sekcijama u školi. Imala sam devet nerazdvojnih drugarica s kojima sam organizovala sve zabave u gimnaziji, pripremala predstave i šacovala simpatije na korzou.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Doduše, umjeli su Jašar i Sabrija da me prate kada šetam gradom, ali samo kada sam im tražila da ostanem do devet uveče. Smatrali su da gimnazijalka nema šta da traži na ulici u to doba.
Društvo me je prijavilo za takmičenje mladih pjevača na proslavi povodom stohiljaditog pretplatnika Radio Skoplja. Prvi put sam pred publikom pjevala veliki hit Radmile Karaklajić, “Hajmo na tvist”. Obožavala sam da plešem, pa sam na bini igrala i pjevala. Publika je na nogama dočekala kraj pjesme i tada sam osvojila drugu nagradu. Scenu sam osjetila kao prostor u kojem vladam i na njoj sam ostala sve do danas – pričala je svojevremeno, a prenio je “Stori”.
Usnija je toj borbi, kao i svemu kasnije, pristupila kao nečemu što je sasvim normalno, bez velikih ambicija, jurnjave za slavom, sjajem i bogatstvom.
Moji roditelji nikada nisu prihvatili ideju da budem pjevačica. Smatrali su da sam tako dostupna svima i da je to trange-frange profesija. Ljudi iz Radio Skoplja dolazili su kod mene kući da se ubjeđuju sa Jašarom oko mojih nastupa i on ih je nekada jednostavno odbijao izgovarajući rečenicu: Moja kćerka će završiti fakultet i postati pristojna žena.
Čim sam maturirala, počela sam da nastupam zajedno s jednim orkestrom iz Strumice kako bih zaradila novac za studije u Beogradu. Da ispunim očevu želju i konačno vidim taj divni grad. Obišla sam cijelu Jugoslaviju i svu zaradu slala sam mojima da mi čuvaju za studije.
Sa Vaskom Ilijevom i Anđelkom Govedarević dobila sam ponudu Beogradske estrade da odem u Australiju, na turneju. Poslije 26 sati letenja avionom, Anđelka i ja našle smo se u hotelskoj sobi u Sidneju i obje počele da ridamo jer smo shvatile da smo mnogo daleko od kuće. Obuzela me neka jeza sve dok nisam čula kako neko pod prozorom zavija: Mujo kuje konja po mesecu. Sjurile smo se prema prozoru i počele da se smijemo: neki naš iseljenik pretjerao je sa šljivovicom koju smo mu predale još na aerodromu, pa ga je preplavila nostalgija…
Tada mi je izašla i prva singlica sa četiri pjesme, a pošto je Esma Redžepova bila veoma popularna, predložili su mi da smislim pseudonim. Prvu ploču izdala sam kao Usnija Jašarov, što i nije izmišljeno ime jer se moj otac zvao Jašar – pričala je i objasnila da je kasnije vratila svoje prezime jer nije bilo smisla da zbunjuje ljude.
Kažu da se krčag koji ide na vodu neminovno i razbije, ali uprkos tome što je kao vrlo mlada postala predmet obožavanja i muški san, Usnija je život provela s jednim muškarcem.
Na vrijeme sam upoznala čovjeka svog života. Šele je harmonikaš koji me je učinio emotivno spokojnom. Na turneji po Njemačkoj vozili smo se istim kolima i tada smo se upoznali. Privukle su me njegova energija i marljivost jer je vukao kablove, pregovarao sa organizatorima i uspijevao da svira dva koncerta dnevno. Nikada za sve ove godine braka nije napravio nijednu ljubomornu scenu. Mnogi su mi se udvarali, ali Šele je znao da sam njegova. Nekada bi prišao i udvaraču na šarmantan način stavio do znanja da sam zauzeta, a drugi put samo bi se nasmijao i napomenuo mi da moramo na probu. Zajedno smo stvorili divan dom, ali djece nismo mogli da imamo. Jednostavno nije išlo. Odavno sam tu činjenicu emotivno obradila i nastavila da uživam u životu. U mojoj i Šeletovoj familiji ima mnogo djece kojoj poklanjamo svu našu ljubav i pažnju – pričala je Usnija. Koliko joj je težak život u Beogradu bio.
U 65. godini život je počeo da joj se mijenja. Zbog problema sa srcem, 20. septembra 2012. hitno je smještena u Urgentni centar u Beogradu. Nakon detaljnih ljekarskih pregleda, utvrđeno je da mora na operaciju i ubrzo su joj ugrađena dva stenta. Bio je to, kasnije će se ispostaviti, početak njenog kraja.
Teškom zdravstvenom stanju predhodio je i težak gubitak od kog se nikad nije oporavila. 2005. godine, iznenada je preminuo njen suprug.
Isprva se činilo da su konvencionalne terapije pomogle, da su citostatici i zračenje dali rezultate. Usnija je govorila da se osjeća bolje, nadala se da će ponovo stati na scenu i zapjevati. Dogovarali smo se za intervju i fotografisanje, samo kad joj bude još malo bolje. Ali, ubrzo je ponovo pala u postelju. Dok je bila u Skoplju, pomagali su joj brat i snaha. Samo se čekalo da se vrijeme malo proljepša kako bi mogla da podnese put do Beograda i odlazak na novu terapiju. Kad je na proljeće stigla, prognoze nisu bile nimalo optimistične.
Trinaestog avgusta 2015. primljena je na intenzivnu njegu. Lijekovi nisu pomagali i gotovo nije mogla da diše bez boce sa kiseonikom. Takođe, sve duže je spavala, da bi posljednjih dana septembra zapala u besvjesno stanje.
Kad je osvanuo 1. oktobar, iznenađujuće sunčan za ovako tmurnu jesen, Usnija je možda i ozdravila. Možda joj se, nakon tri godine patnje i bola bez Šeleta, bez zdravlja, bez muzike i bez sebe, konačno vratio mir koji je tako pažljivo i dosljedno gradila čitavog života. Sahranjena je ništa manje sunčanog 4. oktobra na groblju Butel, u Skoplju.
Na posljednjem ispraćaju Usnije nije bilo njenih kolega iz Makedonije, nije bilo oproštajnih obraćanja, ni jedne jedine riječi poslednjeg pozdrava.
Na posljednji, skromni i tihi ispraćaj, došli su samo njeni najbliži brat Reško, snaha Emira, rodbina iz Skoplja, pjevačice Esma Redžepova, Vaska Jankovsa…
