Na tavanu asketskih američkih vojnih baraka u njemačkom gradu Stuttgartu, deseci vojnika iz 26 zemalja danonoćno rade na dostavi oružja Ukrajini.
Iz ove prostorije su Zapadni saveznici pomogli dostaviti gotovo 8.8 milijardi dolara vrijedno oružje i streljivo ukrajinskim oružanim snagama. To je 66 tisuća tona, težina 55 londonskih autobusa na kat, izračunao je jedan britanski vojnik, donosi BBC.
Većina onoga što se događa u ovim barakama je strogo povjerljivo. Od novinara BBC-ja zatraženo je da ostave sve elektronske uređaje, a nisu smjeli ništa snimati, kao ni razgovarati s Ukrajincima koji su dio međunarodne ćelije za koordinaciju donatora (International Donors Coordination Cell – IDCC).
Vojnici iz desetaka zemalja tipkaju po telefonima i analiziraju monitore. Tamo je i mali tim iz Ukrajine, pod vodstvom generala s tri zvjezdice. Svaki dan on najprije navede što je sve njegovoj zemlji potrebno. Situacija u Donbasu čini se sve tmurnija, ali ovdje u Stuttgartu u zraku se osjeća žurba, a ne panika.
U jednom dijelu prostorije tim ima zadatak locirati potrepštine. Ponekad će pronaći državu koja je voljna dati oružje, ali onda moraju pronaći drugu državu koja bi imala pravo streljivo ili adekvatan prijevoz. Zemlje donatori mogu pristupiti tim informacijama i odlučiti što žele, i mogu, ponuditi.
Brigadir Chris King, viši časnik u britanskoj vojsci, kaže da se vojna pomoć dostavlja zrakom, cestom, željeznicom i morem na više lokacija „da bismo osigurali da nemamo jednu jedinu opciju koja može propasti.”
Kaže da je Rusija pokušala pojačati svoje napade na opskrbne rute, ali da dosada nije došlo do „većih prekida” u opskrbi.
Na pitanje je li nešto od poslane opreme bilo pogođeno u tim napadima, on odgovara: „Da, pretpostavljam da je.”
Zadatak transporta oružja i streljiva preko granice ostao je na samim Ukrajincima, kaže kontraadmiral Duke Heinz, viši američki zapovjednik u IDCC-ju.
„U Poljskoj i drugim temljama, Ukrajinci dođu po opremu – oni su ti koji odlučuju kako će je prevesti preko granice.” Jednom kada oprema prijeđe granicu, može biti na prvim linijama „unutar 48 sati.”
Nedavno su iz Ukrajine počela pristizati ozbiljna upozorenja da oružje dolazi prekasno i da ga je premalo. Rusija nastavlja bombardirati Donbas, a ukrajinske molbe za pomoć postaju sve više očajničke kako vrijeme ide. Zamjenik ukrajinskog ministra obrane kaže da je dosad zemlja primila tek 10 posto onoga što je zatražila.
U Stuttgartu, Heinz šalje potpuno drugačiju poruku: „Uvjeren sam da im neće ponestati streljiva.”
Usprkos lošim vijestima iz Donbasa, Heinz kaže: „Ne bih rekao da gube. Rekao bih da se drže.”
Zahtjevi Ukrajine bitno su se promijenili u posljednja dva mjeseca. IDCC je uspostavljen krajem veljače, spajanjem dotad odvojenih pothvata pod vodstvom SAD-a i Velike Britanije. Na početku rata, slali su malo oružje, kao što su protutenkovske i protuzračne rakete. Sada Ukrajinci traže veće oružje – artiljeriju, višestruke raketne bacače i sustave protuzračne obrane.
U ranim danima rata, IDCC je pokušavao pronaći zalihe starog oružja sovjetske proizvodnje i streljiva iz bivših zemalja SSSR-a – sustave koje ukrajinske oružane snage već desetljećima koriste. Brigadir King kaže da im tih zaliha polako ponestaje. Postoji još samo jedna tvornica u Europi koja proizvodi artiljerijsko 152-milimetarsko streljivo kompatibilno sa sovjetskim oružjem.
Polako su se počeli prebacivati na opremu standardno za NATO zemlje. U posljednjih nekoliko mjeseci, Ukrajini je poslano više od stotinu M777 američkih haubica i 300 tisuća 155-milimetarskog streljiva.
To sa sobom donosi i dodatne izazove, jer ukrajinske snage moraju znati kako koristiti to oružje. IDCC organizira programe obuke izvan Ukrajine. Neki ukrajinski vojnici sada prolaze obuku u Velikoj Britaniji, učeći kako koristiti novu tešku artiljeriju i višestruke raketne bacače koje Ukrajini šalje Britanija. Jednostavnije sustave mogu naučiti koristiti i virtualno, preko videa i priručnika za obuku.
Ni kontraadmiral Heinz ni brigadir King ne vjeruju da će ovaj rat uskoro završiti. Obojica kažu da su spremni nastaviti obavljati ovaj posao na duže staze. Upitan koliko dugo, brigadir kaže: „Ne govorimo o mjesecima. Mislim da ćemo ovdje biti nekoliko godina.”
Ali nitko unutar NATO saveza ne postavlja pitanje je li Zapad spreman za rat koji bi mogao trajati godinama. Takav razvoj situacije sigurno bi mogao staviti na test jedinstvo zemalja članica, njihovu odlučnost, ali i ograničene zalihe oružja i streljiva.
U Stuttgartu, ovi timovi znaju da ulozi ne mogu biti veći. Kontraadmiral Heinz opisuju misiju opskrbljivanja Ukrajine oružjem i streljivom kao „najvažniji posao koji je ovaj centar obavljao otkad je osnovan US EUCOM davne 1952. godine.”
Brigadir King kaže da je ovo „trenutak koji će obilježiti generaciju” i dodaje da je izbor potpuno jasan: „Ili ćemo pomoći Ukrajini da se bori ili ćemo prihvatiti da ćemo se, možda ne odmah, ali u sljedećih nekoliko godina, boriti negdje drugdje. Ako sada ne učinimo dovoljno, stvorit ćemo temelje za daljnje sukobe.” prneosi “n1“.
