Benjamina Karić (31), trenutna gradonačelnica Sarajeva, svoju biografiju je ispisala zavidnim uspjesima, a u historiji nauke i politike Bosne i Hercegovine ostavila veliki trag, te će o njenom imenu i radu govoriti mnoge generacije iza nas. Političarka, profesorica, supruga i majka, a prije svega žena, Benjamina gazi put prepun trnja, kako bi mogla biti primjer svim drugim ženama u našoj zemlji. O njenim uspjesima govore njena djela, a o njoj samoj govore drugi, i to uglavnom u superlativu. Sada smo imali priliku gradonačelnicu Benjaminu Karić upoznati iz drugog ugla, razgovarati s njom u svojstvu žene, majke i naše sugrađanke. Izrazito skromna, a, s druge strane, veoma ponosna, govorila nam je o svojoj karijeri, uspjesima, predrasudama i porodici. Uživajte u našem intervjuu, baš onako kako smo i mi uživali u razgovoru.
O važnosti žena govori se od pamtivijeka. Možete li nam, iz prve ruke, kazati kakav je, uistinu, status žene u bh. politici?
– Mislim da mi imamo najpametnije i najljepše žene na svijetu, u našem gradu, našem Sarajevu i u našoj državi. Žao mi je što žene nisu, nažalost, u velikom broju ni u dovoljnom broju zastupljene u politici. Sigurna sam da su žene mnogo hrabrije od muškaraca, odvažnije i da istinski mogu donijeti promjene u društvu i napraviti velike pomake u zajednici. Žene su osjećajnije i rade srcem, brižne su i posebno se posvećuju poslu. Većinu mojih najbližih saradnika čine žene. U Bosni i Hercegovini postoji problem malog broja angažovanih žena na najvišim pozicijama. U većini institucija, i ako je zadovoljavajući broj žena, nije zadovoljavajući broj žena na rukovodećim pozicijama. Žene vrijedno rade, ali im se vrlo često ne daje prilika da rukovode. To treba promijeniti.
Možete li ovim putem poslati neku poruku našim ženama?
– Naravno, iskoristila bih ovu priliku da pozovem žene da hrabro ističu svoje znanje, da nemaju strah od svega onoga što ih čeka ukoliko se odluče za bilo kakve promjene, bilo da je riječ o poslu, politici, privatnom životu. Sigurna sam da žena može prevazići sve prepreke. Naravno, te prepreke nekada nisu jednostavne, vrlo često se suočavamo s predrasudama, jer se žene obično posmatraju kao neko ko je slabiji spol, a to je upravo suprotno. Kad je god potrebno pokazati snagu duha, kad je god potrebno pokazati odlučnost, žene tu prednjače. Samo pomislimo koliko su naše žene imale važnu ulogu tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, šta su sve podnijele, koliko su nosile ovo društvo, gradile ovo društvo i tako je do dana današnjeg. Neprikosnoven je doprinos bosanskohercegovačke žene u svim oblastima, obrazovanja, nauke, kulture, sporta. Žena je najvažniji stub društva. Jaka žena znači i jače društvo. Posebno je važno naglasiti da žena mora biti podrška ženi. Prije svega, mi između sebe trebamo sarađivati, jedna drugu bodriti i ukazivati na sve prilike, a prilika, sasvim sigurno, ima, samo ih trebamo prepoznati. Žene imaju mnogo više dodatnih poslova u privatnom životu, brigu o djeci, porodici, nego što to imaju muškarci. Bilo bi pogrešno reći da to nije tako. Polazim od sebe, nakon obaveza gradonačelnice, vrlo često se našalim i kažem da drugu smjenu radim kući. Žene uvijek imaju dva ili tri posla više nego što to izgleda na prvu. Mislim da su naše, bosanskohercegovačke žene hrabre, odvažne, vrijedne i samo kad dobiju priliku pokažu koliko su sjajne na svakom polju.
Postigli ste zavidne uspjehe, kako u karijeri, tako i u obrazovanju, postali ste najmlađi doktor nauka. Koliko je vremena, truda i odricanja bilo potrebno za tu titulu?
– Svoju mladost i period studija posvetila sam knjizi i učenju i to je za mene u tom momentu bila najvažnija stvar na svijetu. Svoje studente savjetujem da se potrude da budu najbolji u svemu što rade. Imala sam veliku sreću da radim ono što volim, veliki sam zaljubljenik u rimsko pravo. Smatram da mladi ljudi trebaju najviše pažnje posvetiti obrazovanju, to je najbolji i najvažniji ulog za njihovu budućnost. Obrazovanje, neprestano i kontinuirano učenje dovode do sjajnih rezultata. Vrlo često se zbog teške situacije u društvu mladi ljudi pitaju da li je uzalud uložiti veliki trud. Želim poručiti mladim ljudima da nikada nije uzalud, život i karijeru čine usponi i padovi i svi smo ih imali. Međutim, važno je istrajati i biti uporan i posvećen. Bila mi je velika čast biti najmlađi doktor nauka, bila je to kruna rada i truda. Rezultati nisu došli odmah, ali mlade ljude ohrabrujem da rade i uče, jer sam na taj način postigla uspjeh. Učenje, upornost i vrijedan rad su dobitna kombinacija.
U svom životu možete se ponositi mnogo čime, a čime se Vi naviše ponosite?
– Moj najveći životni uspjeh je moj sin. Njegovo ime, Natan, znači dar i on je pravi životni poklon i meni i mužu, kao i čitavoj našoj porodici. Kada su mi prijateljice i porodica govorili da je rođenje djeteta najjača emocija, nisam baš to shvatala, jer sam do rođenja sina smatrala da je doktorat moj najveći uspjeh. Kada bi me pitali koji je najsretniji trenutak u životu, odmah bi rekla da je to odbrana doktorata pa onda objava prve knjige. Sada se zaista niti jedan životni uspjeh, ni objava knjige, ni doktorat, ništa se ne može porediti s Natanom. To je posebna vrsta sreće i emocije i ono što je na kraju dana najvažnije da čovjek ima svoju porodicu, svoju mirnu luku. Sreću, mir i beskrajnu inspiraciju nalazim u svojoj porodici.
Koliko Vas je majčinstvo promijenilo?
– Mislim da majčinstvo promijeni svaku osobu, naravno nabolje. Nakon rođenja svog sina postala sam mnogo hrabrija, odlučnija, u nekim momentima izdržljivija. Mnogo više razmišljam o budućnosti, ne samo za Natana, nego za svu našu djecu.
Jesu li Vam se prioriteti promijenili?
– Moram priznati da nisu, podjednako sam posvećena poslu, naravno zahvaljujući mojoj majci koja mi mnogo pomaže u Natanovom odgoju i koja ga nesebično čuva. Inače bi sve bilo mnogo teže. Mnogo više cijenimo svoju majku, kada se i sami ostvarimo u toj ulozi. Beskrajno sam zahvalna svojoj majci što je uvijek bila velika podrška, a posebno sad. I mene su odgajali i čuvali moji baka i deda, nana i dedo i sigurna sam da je to najveća ljudav koju jedno dijete može dobiti, beskrajna ljubav.
Kako pronalazite balans između porodice i poslovnog života? Kada se odmarate?
– Odmaram se u svakom trenutku koji provedem s porodicom. Jutarnja kafica s mužem je odmor. Nas dvoje smo tim koji zajednički savladava prepreke i raduje se životu. Alenov poziv kardiohirurga je plemenit i zahtjevan, ponosna sam na njegovu posvećenost i vrijedan rad. Jedno drugome smo motivacija i snaga. Razgovor s mojim kolegama s posla je odmor. U svakom poslu ili životnoj situaciji koristim da pronađem nešto što je lijepo i što me opušta. Nije odmor samo kada čovjek iskoristi priliku da ide na godišnji odmor ili kad iskoristi priliku da se odmara nakon posla. Nekada je i posao koji se radi kvalitetno i koji se radi u krugu, dobrih, poštenih i dobronamjernih ljudi također odmor. Odmara me i kada vidim rezultate rada, to me ispunjava. Nekoliko sam puta rekla da se osjećam odmorno kad izađem iz amfiteatra nakon predavanja. Studenti me svojom energijom i mladošću motivišu za rad. Tako i u Gradskoj upravi i administraciji postoje prepreke i zadaci koji su izuzetno teški, ali se trudimo da jedni drugima učinimo rad lijepim, da imamo kvalitetan tim i to u mnogome olakšava posao i rad. Voljela bih da se svi poslodavci u Bosni i Hercegovini, Sarajevu potrude da uposlenicima posao bude i zadovoljstvo, jer je to sigurno garant uspjeha u bilo kojoj oblasti. Naše društvo treba biti društvo jednakih mogućnosti, društvo koje daje šansu mladim ljudima a ujedno brine za osjetljive kategorije. Vrijeme je da se odužimo našim penzionerkama i penzionerima za sve ono što su uradili za nas tokom svog radnog vijeka. Jedino zadovoljni ljudi mogu biti produktivni i u tome leži ključ uspjeha društva.
Jeste li zadovoljni situacijom u Sarajevu i koliko ima prostora za napredovanje?
– Smatram da uvijek ima mjesta za napredak i da Bosna i Hercegovina mora biti država jednakih prilika za sve naše građane, iz koje neće odlaziti mladi ljudi u potrazi boljim životom, država u kojoj ćemo kontinuirano unapređivati zdravstvo, obrazovanje, školstvo, infrastrukturu. Za mene bi istinski napredak bio kada bismo čovjeka i njegove potrebe stavili u centar pažnje. Gradovi su lijepi zbog svoje arhitekture, historije, naše Sarajevo je biser. Mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, grad otvoren za sve dobronamjerne ljude. Ali, grad ne čine samo zgrade, grad čine ljudi. Samo onoliko koliko uložimo u ljude toliko će nam se dobrog vratiti. Samo onoliko koliko se posvetimo napretku ljudi, boljem životu ljudi, toliko ćemo biti sretnija i bolja zajednica. Grad Sarajevo kao glavni grad treba biti rame uz rame uz sve ostale gradove u BiH. Nedopustivo je da situacija u Sarajevu bude, neću reći bolja, ali jednostavno da svi ostali gradovi u BiH i građani imaju teži život u odnosu na Sarajevo. Voljela bih kao gradonačelnica Sarajeva pomognem i drugim gradovima u BiH, onoliko koliko je u mojoj moći i koliko je u okviru moje nadležnosti, da se poboljša život svih nas. Sarajevo je u srcu svih ljudi u BiH, u srcima Tuzlaka, Goraždana, Mostaraca, Banjalučana i svih drugih gradova i obrnuto. Sarajevo se treba nalaziti u srcima svih gradova isto kao što se svi gradovi trebaju nalaziti u srcima Sarajlija. Jedino tako možemo graditi Bosnu i Hercegovinu koja će imati blistavu zajedničku budućnost.
