Govoreći iz svog bolničkog kreveta – bez kose, kože, ušiju i prstiju nakon što je zadobila opekotine na više od 90 posto tijela – Džudi je podigla deformisanu desnu ruku i gledala u video kameru.
Riječ “krhka” ni blizu ne opisuje izgled mlade majke. Teško je povjerovati da je uopšte živa.
Džudin glas je čeličan, odbija nesagledivu snagu i odlučnost tijela na ivici odustajanja.
Žrtva paljenja razgovarala je putem prenosa uživo sa svojim advokatom, a zatim i s advokatom koji zastupa Majkla Slagera, momka koji je pokušao ubiti.
U roku od nekoliko mjeseci od davanja izjave, Džudi je bila mrtva. Ti su video razgovori podstakli historijski razvoj unutar sudskog sistema u Ohaju – omogućili bi žrtvi ubistva da svjedoči na vlastitom suđenju.
Upravo je to Džudi učinila, jer se lično obratila sudiji i porotnicima iz groba. Slager je osuđen na doživotnu kaznu bez pomilovanja.
Džudi nije samo ušla u historiju svojim posthumnim svjedočenjem. Njena priča i zagovaranje takođe su pomogli progurati državni zakon koji dodaje do šest godina kazni za prestupnike koji napadnu i unakaze žrtve ubrzivačima kao što je benzin.
Zakonodavci su jednoglasno usvojili Džudin zakon i potpisali su ga guverner, s Džudinim dvjema kćerima uz njega, iste sedmice kad je bio i njen sprovod.
Ova je žena pridonijela američkom pravnom presedanu – kaže za “The Independent” redateljka Patrisija Gilespje, koja je prvi put pročitala priču u novinskom članku koji nije ni dospio na naslovnicu. “To je divlja priča. Svi bi trebali znati za ovu ženu.” prneosi “Hayat“.