Pisala je knjige i bavila se sportom, a sada želi da završi fakultet, zaposli se i ima dostojanstven život. Svjesna brojnih prepreka u našem društvu, kaže da veliki dio kolača, treba da preuzmu osobe sa invaliditetom, piše Crna-hronika.
“Zajednica treba da sudjeluje u tome da ih riješi, međutim veliki dio kolačića je na nama, kako se mi postavimo prema zajednici, životu, da li mi želimo da se taj problem riješi ili ne riješi… U mnogo slučajeva, zapravo samo uđemo u zonu komfora, u kojoj ostanemo do kraja svog života”, kazala je Bulić.
Niz mjera je neophodan da bi se njihov položaj poboljšao.
No, i dalje jedan od vodećih izazova je zaposlenje.
“Imamo jako puno i onih poslodavaca koji imaju i dalje predrasude prema osobama sa invaliditetom, nisu sigurni u njihovu kvalitetu rada, ne znaju na koji način da komuniciraju sa njima”, rekla je Sabina Zubčević iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje.
Da riječi bole više nego djela, često na svojoj koži osjete osobe sa invaliditetom.
Pogrešnu terminologiju, mogle bi riješiti smjernice za unaprijeđenje komunikacije.
“To nisu osobe sa posebnim potrebama, već osobe koje samo svoje potrebe zadovoljavaju na drugačiji način. Npr, samo traže drugačije organiziran prostor, ili drugačiji način komunikacije”, kazala je Nives Jukić, ombudsman za ljudska prava BiH.
Kakva je situacija na ovim prostorima pokazuje i podatak da na adresu ombudsmena za ljudska prava u Bosni i Hercegovini svakodnevno pristižu žalbe.
Samo ove godine, pokrenuto je 60 predmeta.
“To su uobičajene žalbe koje se odnose na arhitektonske barijere, koje se odnose na jezik, na pismo, na određene medikamente, medicinska pomagala i drugo. U tom slučaju, ima pomaka, ali da li možemo biti ukupno zadovoljni? Ne. To je pitanje koje traži vrijeme i strpljenje”, rekao je Nevenko Vranješ, ombudsman.
Ali strpljenja više nemaju iz Unije osoba i organizacija osoba sa invaliditetom, koji će trećeg decembra stati ispred federalne Vlade i tražiti svoja prava.
Krajnje je vrijeme, kažu, da ne budu više građani drugog reda.
“Imamo dosta samohranih roditelja dece sa poteškoćama, osobe sa invaliditetom koji su nezaposleni, invalidi 100% prve kategorije, i koji doslovno preživaljavaju od lične invalidnine i naknade za njegovu pomoć drugog lica”, rekao je Edo Čelebić iz Unije osoba i organizacija osoba sa invaliditetom piše Akta.
A to zajedno nije ni 400 KM.
Pa i ne čudi potreba da se pokuca na vrata nadležnih.
Hoće li ih iko otvoriti, vrijeme će pokazati.
