Na samo nekoliko koraka od Univerziteta u Prištini, 25-godišnja Suzana M. iz Novog Sada i njen vršnjak Gent S. iz Uroševaca na Kosovu, sa mnogo ljubavi su uredili svoj mali dom. Skoro dvije godine su par. Njihova priča je priča o ljubavi koja se u obje zemlje danas čini nezamislivom. Put do tamo Suzanu je vodio gotovo kroz cio Balkan.
Upoznali su se u maju 2021. godine u Rijeci, u Hrvatskoj. Tokom raspusta, Suzana je tamo radila kao konobarica, a Gent na građevini. Jednog dana Suzana je sa koleginicama otišla na plažu. Par koraka dalje sjedio je Gent. Dopao joj se. Sa svojom smeđom kosom i očima djelovao joj je nekako drugačije, posebno. I Gent je odmah zapazio visoku, vitku Suzanu sa dugom, tamnoplavom kosom. I ona je njemu djelovala posebno. Kada su im se pogledi sreli, Gent je skupio hrabrost, prišao Suzani i pozvao je na sladoled.
Suzana se prisjeća: „Obično nikada ne bih prihvatila takav poziv, jer su me roditelji tako vaspitali, ali koleginice su me nagovorile da odem.“ Počeli su da razgovoraju. Odmah su otkrili da im je zajedničko to da oboje odbacuju diskusiju i predrasude o etničkoj pripadnosti. Nakon razgovora na sladoledu, uslijedili su mnogi drugi susreti. „Otpočetka mi se sviđao“, kaže Suzana. „Pošten je i dobrodušan čovjek.“
Najprije suzdržanost, onda simpatije
Suzana je ćerka jedinica srpskih roditelja. Rođena je u Bosni i Hercegovini. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, porodica se preselila u Novi Sad, u kome pored Srba žive i Mađari i Rumuni, zapravo više od 20 drugih nacija. Suzanini roditelji su željeli da žive u multietničkom i multikulturalnom okruženju. „Nije slučajno što se zovem Suzana. Roditelji nisu htjeli da mi daju tipično srpsko ime“, kaže ona.
Gent je odrastao kao drugi sin u albanskoj porodici u Uroševcu, na jugu Kosova. Rano je stupio u kontakt sa drugim nacionalnostima i vjerama, jer je njegova porodica imala prijatelje iz Bugarske, ali i neke daleke rođake koji nisu islamske vjeroispovesti.
Ali i pored toga, prisjeća se Gent, njegov otac je imao problem kada mu je sin prvi put pričao o Suzani. Bračni partneri koji nisu Albanci nerado su viđeni u tradicionalnim albanskim porodicama. Uz to, očevi su glave porodice i Gent je mogao da bude izbačen iz kuće. „Otac me je pitao zašto djevojka iz Srbije, kada u Uroševcu ima na hiljade Albanki“, priča Gent. Usudio se i da Suzanu upozna sa roditeljima. Suzdržanost je nestala, Suzana je osvojila njihove simpatije, prenosi DW.
Zadiviti devojku skupim automobilom
Upoznavanje Albanaca na Kosovu obično izgleda drugačije. Tokom ljetnjih i zimskih raspusta, mnogi kosovski mladići koji žive u inostranstvu dolaze „kući“ brzim automobilima, kako bi zadivili devojke. Upoznaju ih i možda stupe u brak sa njima. Taj ritual u glavnom gradu Kosova je poprimio tolike razmjere da je poznato šetalište sa mnogo kafića i restorana često blokirano u jednom pravcu – zbog prevelikog broja automobila sa njemačkim i švajcarskim registarskim tablicama.
Gent je drugačije socijalizovan – mnogo konjskih snaga za njega je nebitno. Štaviše, on ni nema automobil. „Naučio sam da posmatram da li je čovjek dobar ili loš, kakav mu je karakter. To i samo to mi je važno.” Suzana mu se dopala od samog početka. „Svidjela mi se jer je bila veoma iskrena i sa njom može da se razgovara o bilo čemu“, kaže Gent.
Nacionalističko zlo
U jugoslovensko vrijeme, albansko-srpski brakovi nisu bili uobičajeni, ali nisu bili ni nešto sasvim neobično, jer su vjerske i etničke barijere u velikoj mjeri bile uklonjene. Odavno je to bilo. Dvije države trenutno međusobno ne priznaju čak ni dokumenta.
Zlo je uzelo maha kada je Slobodan Milošević od sredine osamdesetih postao sve moćniji u Srbiji i zatim postao predsjednik te jugoslovenske republike. Vodio je sve veći nacionalističku i antialbansku politiku, ograničavao prava albanske manjine, a zatim i ukinuo autonomni status pokrajini Kosovo i Metohija, koja je tada bila integralni dio Srbije. Tokom devedesetih godina, sve ozbiljnije kršenje ljudskih prava kosovskih Albanaca od strane srpske države završilo se ratom na Kosovu 1998/99. godine. Milošević je kasnije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu optužen za ratne zločine na Kosovu, ali je umro prije izricanja presude.
Iako je rat završen prije 23 godine, između Srbije i Kosova još uvIjek nema mira. Neriješeni problemi, kao što su međusobno priznavanje automobilskih registarskih tablica brzo podignu tenzije do tačke zveckanja oružjem.
Prijatelji nisu okrenuli leđa
Suzana i Gent nemaju veze sa tom političkom bukom i društvenim predrasudama. „Nas prošlost nije zanimala, mi gledamo samo u budućnost“, kaže mirno Gent. Suzana dodaje: „Nemamo ni televizor, jer ne možemo da razlikujemo propagandu od vijesti.”
Suzana je u Srbiji počela da studira pravo. Ali nakon što je upoznala Genta nije htjela da se razdvaja od njega i preselili su se u Prištinu. Gent i dalje radi na građevini, Suzana studira balkanistiku. Riječ je, kaže, o smjeru sa širokim spektrom. Nakon što diplomira može da radi kao savjetnica, docentkinja ili prevoditeljka.
Otkako su zajedno, Gent i Suzana i dalje imaju stare prijatelje. Samo nekolicana im je okrenula leđa, kada su čuli za njihovu sprsko-albansku ljubav. Mnogi prijatelji su iz drugih zemalja i nemaju ništa protiv jedne takve veze.
“Sebe treba da vide kao ljude”
Ipak, Suzana je oprezna ili, kako kaže, „uviđavna“. Još uvijek ne govori albanski. U svakodnevnom životu, na primjer u kupovini, govori engleski. Nema problema u Prištini, jer tamo živi mnogo stranaca i trgovci su se već navikli na engleski. „Do sada nisam imala nikakvih problema“, kaže Suzana. „Ali i ja sam veoma oprezna. Izbjegavam recimo mjesta na kojima su ljudi doživjeli velike ratne patnje.”
Ni Gent ne vjeruje da će Suzana u Prištini doživjeti neprijatnosti. Ali boji se neugodnosti koje bi njegova porodica mogla da ima kada njegova veza sa Srpkinjom postane javna. Zato njih dvoje u javnosti ne govore da su albansko-srpski par i ne žele da im se objavljuju prezimena.
Njihov stan u Prištini je mali – jedna soba sa kuhinjom i kupatilo. Gent i Suzana se mnogo smiju. Sanjaju da imaju mnogo djece i da postanu velika porodica. Važno im je da im djeca otpočetka rastu trojezično, sa albanskim, srpskim i engleskim jezikom. „Ne želimo da se naša djeca identifikuju sa bilo kojom nacijom ili etničkom grupom“, kažu Suzana i Gent. „Želimo da sebe vide kao ljude.”
Autorka. Vljosa Cerkini
