Osjećati empatiju prema nekome znači razumjeti što ta osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi, te razumjeti “šta bih ja osjećao i učinio kad bih se nalazio u takvoj situaciji”.
Za razliku od osobina koje su svojim velikim dijelom uslovljene genetskim faktorima (kao što su, na primjer, inteligencija ili fizički izgled), empatija nije nešto što se može razviti “samo od sebe”, već predstavlja vještinu koju djeca uče i na kojoj treba raditi. Iako neka istraživanja sugerišu da su neka djeca u određenoj mjeri genetički sklonija tome da budu empatičnija i moralnija od druge, to se svakako ne smije uzimati doslovno, već je svoj djeci potrebna pomoć u učenju ove složene emocije i vještine.
Značaj razvoja empatije je višestruk, jer kapacitet za empatiju djeci olakšava povezivanje s drugim živim bićima, ali i životinjama. Empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi, te u socijalnim situacijama. Zbog iskazane empatije imaju više prijateljskih veza u kojima se osjećaju zadovoljno, jer im prijatelji uglavnom njihovo prijateljstvo uzvraćaju na podjednak način.
Jedan od najefikasnijih načina za djetetovo učenje empatije je empatično ponašanje njegovih roditelja. Iako je učenje empatije najbolje započeti još u djetetovom dojenačkom dobu, nikad nije prekasno za početak. Dojenčad i djeca koja su tek prohodala najviše uče iz načina na koje roditelji s njima postupaju kad su uznemireni, uplašeni ili neraspoloženi. Način na koji roditelji pokazuju svoju empatiju je daleko važniji od riječi koje govore, jer djeca najlakše uče po modelu. Poželjan način reagovanja jeste da se djetetu objasniti zašto neko ponašanje može povrijediti druge ljude, te mu pružiti podršku i razumijevanje za njegove emocije.
Do ulaska u predškolsko doba dijete već može početi razgovarati o tome i razumijevati kako se drugi osjećaju, a od svoje pete godine djeca o empatiji mogu učiti i kroz razgovor o hipotetičkim problemima. Kako bi se ti osjećao kad bi neko tvoju igračku uništio? Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi ga udario? Osmogodišnjaci se već mogu početi služiti složenijim moralnim odlukama vezanim uz to da osjećaji drugih ljudi mogu biti različiti od njihovih vlastitih.
Razvojno gledano, dijete treba da razvije kapacitet za samostalno djelovanje u odnosu na ostale članove svoje porodice, kako bi uspješno ušlo u adolescenciju i izgradilo vlastiti identitet, odnosno kako bi izgradilo odnose s ljudima izvan vlastite porodice. U tom procesu djeca često postaju orijentisana na sebe same i često im se prigovara da su “sebična”. Čest primjer iskazivanja te (razvojno normalne) faze separacije je, na primjer, nedostatak empatije starijeg djeteta prema mlađoj braći ili drugim članovima porodice. Ako adolescent iskazuje nedostatak empatije prema bliskim osobama, treba mu jasno dati do znanja da se prema njima nije dozvoljeno odnositi na način koji ih povređuje ili obezvređuje i ukazati na to kako bi se on osjećao da je na mjestu te osobe prema kojoj iskazuje manjak empatije.
Manjak empatije dovodi do mnogih ozbiljnih problema u psihološkom funkcionisanju tokom interakcije sa socijalnom sredinom, no u krajnosti se mogu javiti i antisocijalni problemi ličnosti. Da bi osoba bila saosjećajna, ona sama mora osjetiti empatiju, tj. sama je u pojedinim trenucima svog života iskusila empatiju i povjerenje. Tek tada je sposobna da svoju empatiju iskreno pruži drugima.
Ostale tekstove iz psihologije, koji su nastali u saradnji Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju i Nezavisnih novina, možete naći na sajtu Laboratorije.
