Djevojčica Jovana Vranješ (13) iz Kosijerova kod Laktašau za samo nekoliko godina izgubila je cijelu porodicu nad kojom se bio nadvio oblak smrti. Prvo je preminuo njen trogodišnji brat, što je bio veliki udarac za čitavu familiju. Ubrzo je izgubila i baku Dostu i strica Đurđa, za kojeg je bila mnogo vezana. Suočavajući se sa svim ovim tragedijama, nije ni slutila da će joj sudbina zadati još jedan udarac – onaj najbolniji. Jovanina majka Nada gubi bitku za život 2014. sa svega 43 godine. I kada je mislila da više ništa surovije ne može da se desi, u 54-oj umire joj i tata Milorad.
Spletom okolnosti koje je teško zamisliti i u najgorem horor filmu ostala je potpuno sama i to sa samo 10 godina. Poslije gubitka oca, utočište je pronašla kod komšija, ali sve je to bilo kratkog daha. Nije znala kako će dalje, mislila je da će ostatak djetinjstva provesti u domu za djecu bez roditelja. Međutim, sreća joj je konačno otvorila vrata i to u ključnom momentu.
Slobodan Marić, Brankica Marić, Jovana Vranješ
Miloradov ratni drug Slobodan Marić sa suprugom Brankicom iz Bardače kod Srpca odlučio je da usvoji ovu predivnu djevojčicu. Bračni par je jednom prilikom istakao da im je upravo Jovana unijela u dom puno ljubavi, svetlost, nadu, sreću. Oplemenila je njihov život, spoznajući uz nju šta je prava smisao svakog čovjeka.
– Moja supruga i ja, sa kojom nemam djece, dogovorili smo se da pomognemo Jovani jer smo se, poslije svih tih tragedija, osećali skrhano, slomljeno. Jovanu smo zavoljeli još dok su njeni roditelji bili živi. Milorad, moj ratni drug iz 16. krajiške brigade, djevojčicu je često dovodio kod nas, da je pričuvamo, dok je on radio na dnevnicu u selu – veoma emotivno, ispričao je za Srpskainfo Slobodan koji iz prvog braka ima kćerku i sina, koji su sada odrasli ljudi sa izgrađenim životima.
Nikakve zakonske komplikacije nisu mogle da ih spriječe da usvoje Jovanu, koju su zavoljeli još dok je bila mnogo manja. Njena tuga ih je skrhala, te nije bilo dileme, oboje su bili odluči da istraju u borbi. Cilj da joj pruže dom, ljubav i utočište je bio ispred svega.
– Plakali smo, misleći na nju prvih dana, sve dok nije došla kod nas. Socijalna služba nam je predlagala hraniteljstvo uz naknadu ali mi smo to odbili. Nismo htjeli nikakvu naknadu nego da Jovani samostalno pomognemo, da ona, posle velikih porodičnih tragedija i trauma, sa nama uplovi u bolje, u srećnije djetinjstvo – rekla je Brankica.
I dodaje da Jovanu gledaju kao na svoju kćerku od prvog dana, te da se među njima rodila neopisiva povezanost.
– Tokom višemesečnih procedura, stekli smo status djelimičnog usvojitelja, jer potpuno nije zakonski moguće zbog njenih godina, zbog životne dobi, ali je u svakom smislu smatramo svojom kćerkom, a ona nas svojim roditeljima. Jovana je u pravnom smislu naša, a mi smo mala i veoma srećna porodica. Hoćemo svim srcem da joj pomognemo, da je prihvatimo, ohrabrimo, školujemo, usmerimo da pronađe svoj životni put i svoju srećnu zvijezdu – ispričao je Slobodan Marić, penzionisani policajac mekog srca, humanista i rodoljub.
Sa druge strane, Brankica radi u drvnoj industriji u Srpcu i imaju dovoljno za Jovanu i njih. Dolaskom djevojčice, napominju, sve se promijenilo, postalo bolje i smislenije. Opremili su i sobu za nju, sa mnogo igračaka. Tu provodi mnogo vremena, uči, završava školske obaveze. A posebno mjesto ima veliki plišani medo kojeg je kupio njen otac Milorad.
Slobodan i Brankica posebno ističu da je Jovana mnogo vrijedna, te da im posle završenih domaćih zadataka i učenja, uvijek pomaže u domaćinstvu, hrani sa njim stoku, ali se i sa vršnjacima igra u dvorištu i naselju.
– Ona je vesela, trčkara uvijek negdje i svima se javlja. Kada je vidimo nasmijanu, i mi se osjećamo dobro. Tada nam je najljepše, jer postajemo svjesni da činimo dobro djelo – kažu Marići.
I Jovana ne krije sreću što su naš oni postali njeni staratelji, jer je u njima pronašla sve ono što joj je sudbina nemilosrdno oduzela.
– Bila sam veoma srećna zbog toga. Sećam se da sam ih nestrpljivo čekala. Želela sam da idem sa njima i da kod njih živim. Oni su moji drugi roditelji koje mnogo volim. I taj dolazak u Bardaču, za mene je bio lijep, prvi put dobila sam svoju sobu, nekako mi je sve krenulo iz početka – kaže Jovana i dodaje:
– Najsrećnija sam kada ih poslije ustajanja ujutro, vidim. To mi je dovoljno za početak dana. Oni su veoma dobri, stalno su sa mnom, lijepo se ponašaju prema meni. Volim sve da radim sa njima – zakljičila je.
Posebno voli da iznenadi Branu i Slobodana nekim svojim specijalitetom iz kuhinje.
– Jovana je veoma zainteresovana za kućne poslove, a naročito u kuhinji. Ona često Branu i mene obraduje nekom poslasticom, a mi je u tim poslovima podržavamo. Brana pomaže, ja je ohrabrujem, pribavljam sastojke, uživam zajedno sa njom, jer sve što Jovana pripremi, nama je slatko i ukusno – ispričao je Slobodan, otkrivši da pravi najukusnije kiflice.
Sada mašta da završi školu, da izuči za fizioterapeuta i da se zaposli. Nada se da će tada moći da uzvratu Marićima sve ono što su joj pružili u najbolnijim trenucima.
