Jednogodišnje dijete je bilo najmlađa žrtva tog zločina, koji je 27. juna 1992. godine počinjen u naselju Bikavac.
Prethodno su pripadnici Lukićevog odreda “Beli orlovi” 14. juna iste godine zatvorili više od 70 osoba, među njima i žene i djecu, i žive ih spalili u kući Adema Omeragića u Pionirskoj ulici.
U Haškom tribunalu je utvrđeno da su, prije dovođenja civila, zločinci namještaj u kući posuli zapaljivom materijom.
Zehra Turjačanin je jedina preživjela lomaču na Bikavcu, dok je o užasima one u Pionirskoj ulici pred Tribunalom u Hagu svjedočila zaštićena svjedokinja VG 115, jedna od rijetkih preživjelih.
“Narod je vrištao, plakao, djeca, jer je tu bila i beba od dva dana, koja je rođena u šumi. Nažalost i ona je izgorjela”, kazala je.
Milan Lukić bio je prisutan i naoružan tokom cijelog tog događaja. Kundakom puške je gurao ljude u kuću i govorio: “Hajde da ih utrpamo što više unutra”.
Vidoje Andrić i Milan Lukić
Prema podacima Haškog tribunala, samo u maju i junu 1992. godine, ubijeno je više od 60 posto Bošnjaka sa područja Višegrada, a u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno je oko 3.000 višegradskih Bošnjaka, dok je u haškim presudama istaknuto da je Višegrad bio podvrgnut “jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”.
O tome svjedoči i podatak iz Haga da je u Višegradu 1991. godine živjelo 62 posto Bošnjaka, a 32 posto Srba. Samo šest godina kasnije, u Višegradu je živjelo 95,9 posto Srba i tek 1 posto Bošnjaka.
Za zločine u Višegradu je do sada osuđeno 18 osoba na ukupno 247 godina zatvora, od čega je troje osuđeno pred Haškim tribunalom.
Milan Lukić je uhvaćen u Argentini, a 2012. godine je pred Haškim tribunalom osuđen na doživotni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti, uključujući masakre na Bikavcu i u Pionirskoj ulici.
