Ovaj dječak je baš juče napunio 14 godina, a rođendan je dočekao na jednoj psihijatrijskoj klinici u Beogradu, u kojoj se nalazi skoro tri mjeseca, u strogoj izolaciji, okružen ljekarima i policajcima. On se nalazi sam u sobi, nema kontakt sa spoljnim svijetom, a s njim jedino komuniciraju ljekari, koji imaju zadatak da utvrde da li pati od neke duševne bolesti, poremećaja ili ima neke druge psihičke smetnje ili probleme koji ga čine opasnim po okolinu.
“To što dječaku ubici ne može da se sudi i to što on ne može da ide u zatvor uznemirava javnost. Dječak je svoj zločin planirao, a 3. maj je izabrao da svoj monstruozni plan sprovede u djelo upravo jer je bio svjestan činjenice da neće odgovarati pred zakonom”, kaže izvor i objašnjava:
“Međutim, to što on neće ići u klasičan zatvor ne znači da će biti slobodan. Naime, vrlo je realno da će ovaj dječak dugo, dugo, postoji mogućnost i do kraja svog života, ostati u ustanovi zatvorenog tipa, odnosno na psihijatriji.
Izvor objasnio je šta to konkretno znači.
“Naime, ovaj učenik OŠ “Vladislav Ribnikar” je trenutno na psihijatrijskoj klinici uz saglasnost majke. Majka može tu saglasnost da povuče, ali to ne bi nikako značilo automatsko puštanje ubice na slobodu. Dakle, u slučaju da majka povuče saglasnost, o daljoj sudbini i zadržavanju dječaka morali bi da se izjasne stručnjaci, komisija vještaka psihijatara i psihologa. Poslije njihovog nalaza i mišljenja o njegovom psihičkom stanju i mogućnosti da shvati šta je učinio, konačnu odluku o tome da li može da bude pušten, što je malo vjerovatno, dao bi sudija”, objašnjava proceduru sagovornik:
“Znači, konačnu riječ o tome da li dječak ubica može da se pusti, uslovno rečeno na ulicu, daje sud! Imajući u vidu težinu krivičnog dijela, njegove posljedice, način izvršenja, hladnokrvnost počinioca i druge okolnosti, gotovo je nemoguće da će se on ikada naći van zidina psihijatrijske ustanove”.
Da je dječak ubica imao određene probleme, navedeno je i u otvorenim pismima roditelja žrtava masakra. Jedna majka je svoje bolno pismo počela rječima “roditeljima neliječenog dječaka”, prenosi Srpskainfo.
“Mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo, ali se trudimo da nastavimo da vjerujemo u ljudskost i u istinu. Sjećate se da su nam djeca išla zajedno na jezički kamp u Francusku. Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno djete svih sedam dana spava sklupčano na fotelji, umijesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?! Da li znate da je tom djetetu bila neophodna pomoć i vas roditelja i stručnih lica? Misli koje će nas doživotno moriti su: “Zašto mu niste pomogli?!” Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na časove umjetnosti i sporta?!”, napisala je, između ostalog, Nina Kobiljski, majka ubijene djevojčice..
