Nijedna biografska činjenica ne može pripremiti čitaoca na sadržaj romana Kopča. Možda je dovoljno da se kaže da je autorica Nirha Efendić preživjela žrtva genocida u Srebrenici, ali taj biografski podatak neće vas dovoljno pripremiti za suočenje sa pričom, koju je utemeljila na vlastitom životnom iskustvu, prenosi AJB.
Objavljen u Buybooku, roman Kopča izazvao je veliku pažnju javnosti, a njegovo podsjećanje na razmjere srebreničkog genocida zastrašujuće su. Nirha Efendić ispripovjedala je pripovijest o životu u Srebrenici tokom ratnih godina, životu koji se završava i okončava padom enklave i počinjenjem genocida. U srebreničkom genocidu Nirha Efendić izgubila je oca i brata.
Nirha Efendić kustosica je za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH. Diplomirala je na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, a zatim i doktorirala iz oblasti književno-historijskih nauka. Autorica je više desetina stručnih i naučnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima.
Odgovarajući na pitanje kako je izgledao život u Srebrenici tokom ratnih godina Efendić priznaje: „Težak i neumoljiv. Ispunjen višestrukim strahom, nedostatkom svega šta jedan prosječan život podrazumijeva, uključujući hranu, odjeću, obuću, sredstva za higijenu – ničeg, sem patnje, nije bilo u dovoljnoj mjeri. Ta opsada i rat trošili su nas na raznim frontovima.“
Roman Kopča, koliko sam shvatio, utemeljen je na vlastitom proživljenom iskustvu. To je iskustvo života u Srebrenici tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da li je to ispravan osjećaj, odnosno, da li je ovo roman koji bi se mogao opisati kao autobiografska proza?
– Ne vjerujem da postoji ijedno književno djelo koje nije (barem u nekoj mjeri) nadahnuto proživljenim iskustvom. Nemoguće bi bilo stvarati iz ničega, jer i mašta treba poticaj, treba određena polazna osvjedočenja. Roman Kopča žanrovski jeste najbliži memoarskoj prozi, ali mene je, u stvaranju ove knjige, rukovodila jedna posve druga misao. Ako je Picasso rekao kako je umjetnost laž koja nam najbolje pomaže da razumijemo stvarnost, onda je, vjerovatno, najispravniji i najsigurniji put ka razumijevanju stvarnosti – stvaralaštvo, dakle ono šta umjetnost može da proizvede. Zbog toga su moje stvarne ličnosti postali likovi, zbog moje tihe želje da oni i dalje žive.
Naša stvarnost, naša sudbina je stvorila tu priču, samo sam je ja stavila u drugu dimenziju. Nije mi bilo lahko pronaći odgovarajuću formulu, algoritam kako to da uradim. Premda, se, možda, doima tako jednostavnim. S druge strane, bremenitost proživljenog iskustva silno želi evakuaciju da biste normalno živjeli. Ali, teže je naći nekoga ko će vas saslušati, nego pronaći način kako da se trauma izbaci. To je jedan zastrašujući zadatak. Vraški težak. Dodatno opterećenje. Recimo da se nalazite u tunelu pa hoćete nekako na svjetlost dana, a ono se pred vama javljaju sve novi kanali i rukavci koji vam nude izlaz, a nikako da izađete, ne znate kojem putu treba vjerovati, a vani morate i želite, naravno, čim prije. Međutim, jedan pogrešan pravac, samo vas vraća nazad i produžava agoniju. Naše je cjelokupno društvo obremenjeno tom traumom i treba mu zacjeljenje.
Nije sociološko rješenje tek u izbacivanju tegobe putem različitih metoda, nego u saslušanju, u povratnoj energiji koja bi trebala da liječi. U suprotnom, bilo bi kao kad imate dijagnozu, ali ne i lijek. Nije čak niti psihološko rješenje u pukom izgovaranju, jer vam onda ne bi trebao psiholog. To bi bilo, onako, možda na pola puta. Mislim da tu negdje i jesmo zaglavljeni – u tunelu, većina nas.
Uzmimo roman kao polazište za pripovijest o ‘ratnoj Srebrenici’. Kako je izgledao život u gradu koji je bio opkoljen sa svih strana agresorskom vojskom i odsječen od ostatka svijeta?
– Težak i neumoljiv. Ispunjen višestrukim strahom, nedostatkom svega šta jedan prosječan život podrazumijeva, uključujući hranu, odjeću, obuću, sredstva za higijenu – ničeg, sem patnje, nije bilo u dovoljnoj mjeri. Ta opsada i rat trošili su nas na raznim frontovima. Kada bi neko poginuo od granate ili na liniji, vi biste se tješili činjenicom da ima i od smrti gore. I tog goreg je bilo mnogo. Trajalo je. Čekali smo da se završi, sluđeni od raznih pritisaka, pogubljeni u misli kako i šta učiniti da sami sebi olakšamo muke. Neizvjesnost je patnja sama po sebi, samo što ona ostavlja prostora nadi, koja nekada, u odgađanju konačnog suočenja, u odgađanju kraja, može pokrenuti točkove sudbine u drugom smjeru, zašto smo se kao za tanku slamku hvatali. Stoga je i ta nada u općoj neizvjesnosti, možda, nekada bila utjeha. Stanje u kojem je nada utjeha znak je da ste dotakli dno.
Zanimljivo je da veoma otvoreno pričate o stvarima koje su se dešavale ‘unutar enklave’, a koje su, čini se, decenijama bile potiskivane u našoj kolektivnoj svijesti?
– Roman se, između ostaloga, bavi i time, ali ne više, niti manje nego što su se tog pitanja dotakla i neka druga važna svjedočanstva iz Enklave, poput Emirove Razglednice iz groba koja je izašla 2005. Šta je deset godina naspram 28? Ništa novo pod nebom. Ali, svi smo mi u Enklavi žrtve, u prvom redu, četničke ideologije i ne želim ništa pretpostaviti toj činjenici. Mislim da pažljivije čitanje knjige može to i posvjedočiti.
Evo, u ovom trenutku na pamet mi dolazi Andolovo pismo Zlatka Topčića u kojem se sjetio Čelebije i njegovog doživljaja našeg naroda, kao i našeg usuda da se izlaz jedino vidi u odgađanju, u priželjkivanju boljih vremena koja nikako da dođu. Mi, zapravo, živimo u nadi da ćemo, možda, nekome nekada biti važni, pa će se taj neko izboriti za nas. Počistiti što nije dobro i napraviti univerzalnu pravdu. Ne osjećamo da je to hod unazad, da nigdje tako ne možemo stići. Da niko nikad ništa učiniti za nas neće – a zašto bismo, uostalom, mislili da hoće?
Kakva je sudbina Vašeg oca, jer sam čitajući roman stekao utisak da je bio u nekoj vrsti kontrapunkta sa ljudima koji su sprovodili vlast u opkoljenoj Srebrenici?
– Mog su oca ubili četnici 13. jula 1995. Mislim da su silni pritisci od srebreničkog geta napravili lonac koji je kuhao i da je takvo stanje pogodovalo razvoju unutrašnjih nerazumijevanja među ljudima. Ali ostanimo u romanu, dakle u drugoj dimenziji, barem kada je lik moga oca u pitanju. Ovisno o tome kakav ste čovjek (pravilo koje i danas važi i svugdje), u izokrenutim situacijama pokazujete svoje istinsko lice. Jeza me prožme kada Srebrenicu danas vidim u sarajevsko-zeničkoj regiji, a Žepu u bihaćko-cazinskoj.
U romanu dosta pišete i o osjećaju zaboravljenosti i usamljenosti, ali ne samo kao individualnom osjećaju nego jednom stanju koje je bilo zajedničko svim stanovnicima Srebrenice. Stiče se utisak da ste govorili o osjećaju napuštenosti, ali političkoj i vojnoj, odnosno o osjećaju da je enklava vlastima u Sarajevu bila nevažna. Otkud takav osjećaj proizilazi?
– Iz niza situacija koje sam spomenula u knjizi, a koje oslikavaju naš doživljaj iznutra. Među njima je vodeći onaj koji se odnosi na slab interes iz unutrašnjosti Bosne da se spoje sa enklavama. Bilo je silnih pokušaja s naše strane da se riješimo blokade sve dok Konjević Polje nije palo, a onda… Ali nije Srebrenica bila nimalo nevažna. Na isti način na koji je genocid danas riječ u upotrebi. Konačno, možemo se zapitati – ako je sloboda već toliko plaćena, zašto se danas tako malo cijeni?
Vaš otac i brat su žrtve genocida u Srebrenici. Znate li okolnosti pod kojima su ubijeni?
– Ne više nego što sam opisala u knjizi. Te su smrti obavijene tajnom do Sudnjeg dana. Mladićevi vojnici su ubijali mehanički, nikome nije palo na pamet da ubija život, jer bi, valjda, u tom slučaju postupio drugačije.
Po Vašem mišljenju, da li bosansko društvo danas na pravilan način ‘pamti’ genocid u Srebrenici?
– Pamti onaj koga je pogodio neposredno i poneko savjestan ko je u tome zaista vidio zlo i nepravdu protiv koje se, prirodno, buni. Je li to dovoljno? Ako biste me pitali šta želim, onda bih rekla da nije dovoljno, može i treba bolje i više, ali ako biste objektivno sagledali, ima dovoljno nas živih da nešto učinimo na tom planu. I činimo, borimo se. Jedni smo drugima nadahnuće. Svako čestit može nam se pridružiti. Svako ko bude želio, pronaći će način kako.
Kao preživjela žrtva srebreničkog genocida kako gledate na činjenicu da je danas toliko rasprostranjen fenomen negiranja genocida i da je država Bosna i Hercegovina, suštinski, nemoćna da učini bilo šta kako bi spriječila takvo ponašanje?
– Veće je zlo to što kažete da je država nemoćna da učini bilo šta kako bi spriječila negiranje, nego što se neko usudio da genocid negira. Bezbroj smo puta ponovili kako je negiranje njegova posljednja faza, no čini li vam se da je potpuno provodiva? Ma koliko zvučalo neuvjerljivo, teže je njima dokazati da ga nije bilo, nego nama govoriti da je počinjen, sve dok postoji ijedan živi svjedok koji govori. Hoću reći da se ne bojim negiranja. Lažljivac laže zbog straha od kazne. Slično je i sa poricateljem – on negira učinjeno zbog straha od suočenja sa teškom istinom. Naravno, monstrumu svašta pada na pamet i ako ne postoji sistem kao mjera vrijednosti, stanje je haotično. Ulijeva nesigurnost i nepovjerenje. Ne može, međutim, zauvijek trajati.
Memorijalni centar u Srebrenici zabilježio je čitav spisak negatora. Znate i sami s kakvim prijetnjama su bili suočeni ljudi koji su radili samo na evidentiranju negiranja. To je ono što nas uznemirava, ali ohrabruje činjenica da se borimo i da ćemo se boriti sve više, jer je svaki korak naprijed urodio nizom drugih koji su rušili barijere i smetali zaboravu, jedinom realnom savezniku negiranja. Brojni su uspjesi Memorijalnog centra na širem planu, a jedan od posebnih jeste posjeta Jevrejskog kongresa u julu ove godine.
Za kraj, vjerujete li da Vaš roman i lična pripovijest, mogu na bilo koji način unaprijediti svijest o onome šta se desilo u Srebrenici? Hoće li pomoći da se neko, možda, javi sa podacima o tome ko su ubice Vaših najmilijih ili da se javi neko ko će objelodaniti bilo kakve informacije koje bi pomogle u procesuiranju i sankcionisanju zločinaca i ubica?
– Nadam se da može unaprijediti svijest o Srebrenici. Strpljivo sam na tome radila skoro 30 godina. Ipak, ne mislim da će mi se iko javiti s ikakvim stvarnim podacima koji će donijeti više detalja o pogubljenju moga oca i brata. Mnogo je posla učinjeno na dokazivanju ratnih zločina pred Haškim tribunalom. To je bio jedan dugotrajan i iscrpljujući proces, koji nas ipak nikada nije obeshrabrio. Majke su učinile mnogo, ali i drugi svjedoci koji su ostatke svojih života posvetili pravnoj borbi, koja se teško može okončati, sve dok se ijedna nestala kost traži.
Ali život je višeboj, što ne treba zaboraviti, a pravni procesi su samo jedan vid suprotstavljanja zlu. Vjerujem u duhovnu, stvaralačku moć vrijednih ljudi – ona će nadživjeti sve nepravde i boli. To je put koji iziskuje snagu, vrijeme, napor, disciplinu, talenat i rad, ali kada se dogodi, učinci su svevremeni. Jedna slika Safeta Zeca će odjeknuti i prostorno i vremenski dalje od bilo kakvog negiranja, od bilo kakve imbecilne laži.
