Tog, kobnog, 11. avgusta, dvije porodice su zavijene u crno, a maloljetna djevojčica ostala je siroče. Poteresena je bila javnost BiH, ali i regije, jer, je, ionako gnusan zločin ubistva, tada dobio drugu dimenziju, budući da je ubica brutalno ubistvo svoje bivše supruge javno emitovao. Najteže je, nesumnjivo, bilo Nizaminoj porodici, koja ni, nakon gotovo, tri mjeseca nije dobila odgovore na brojna pitanja koja vise u vazduhu. U odnosu na ono što su čuli dan ranije od nadležnih, očekivali su mnogo više, ali su zbog nepovjerenja u sistem, znali i da se ne mogu nadati drugačijem ishodu, kaže Nizamin rođak, Riad Sendić.
“Rečeno je da nije došlo do propusta u policiji, i nažalost i moja porodica i ja smatramo to pogubnim za naše društvo. Jer, osim krivca, ubice, Nermina, ispalo je sada da je Nizama kriva”, razočaran je Sendić.
Drugim riječima, žrtva se izjednačava sa ubicom.
Vidno potresen, Riad podsjeća i na Nizamine posljednje trenutke i njenu grčevitu borbu za život, očekujući zvuke policijske sirene, koje, nažalost, nije dočekala. Sve je moglo biti spriječeno i mnogo ranije, kaže, jer je nekoliko puta prijavljivala nasilničko ponašanje svog supruga.
“Zadnji vagon tog voza bio je sami 11.8., kada je policija pozvana na lice mjesta i kada su zakasnili. Da napomenem, na posljednju komandu koju je Nermin izdao Nizami, ona je jako sporo koračala do njegovog automobila, prije nego što je odveo na tu lokaciju, da bi kupila sebi vremena. Očekivala je da će čuti sirene, da će vidjeti rotacije, ali, nažalost, do toga nije došlo”, priča Nizamin rođak.
U međuvremenu, život u ovom gradu nastavio je da se odvija… Sve manje se o ovom slučaju priča, ali se ne zaboravlja.
“Sjećamo se, pravimo se da je sve u redu, ali nije, ni blizu”, kaže Nizamina sugrađanka, dok druga dodaje:
“Priča se stalno i sve je žalosno, ali još je više žalosno što su na sudu donijeli odluku da niko nije kriv”, kaže nam zabrinuto.
Pojedine, međutim, uznemirava i to što, kako kažu, ne znaju ni da li je Sulejmanović sahranjen.
“Jedni viču da su ga ukopali, a jedni da još stoji tamo”, uznemireno kaže jedan stariji gospodin. Sličnog mišljenja je i drugi.
“Samo ne znam je li sahranjen, to mene interesuje”? pita se.
U Gradačcu je petak, pazarni dan, baš kao što je bio i tada, 11. avgusta ove godine, kada se desio monstruozan zločin, gdje je, među troje ubijenih, i Nizama Hećimović. Od tada se, više-manje, sve nekako vratilo u normalu, barem, sudeći po izjavama građana Gradačca. Međutim, ono što podsjeća na taj. monstruozni, 11. avgust, je transparent na Gradskom trgu, gdje se i dalje, na ovom mjestu, svake subote okuplja sve manji broj ljudi, ali dovoljan da pokaže da istrajavaju na tome da se ovaj slučaj istjera do kraja i rasvijetle okolnosti, koje su mogle da spriječe Nizamino ubistvo.
“Kažu, nema nikakvih propusta, a telefon nisu mogli otključati. Po mom mišljenju, glavni dokaz nisu mogli otključati. Razočarani smo totalno, šta možemo, ili da odemo iz ove države, ili da se nešto promijeni drastično”, kaže Miralem Topalović, iz Neformalne grupe građana.
A neće, jer “lako je kriminalcima u zemlji u kojoj vladaju kriminalci”, oštro kritikuje sistem Nizamin nekadašnji razredni starješina, Redžo Dervišević, koji se prisjeća da je pokojna Nizama važila za primjernog i dobrog učenika.
“Zna se ko je šta. Znaju i ovi koji bi trebalo da preduzmu neke mjere. Ali, to se ništa ne radi. Ali, mislim da je ključni krivac, normalno, osim političke vrhuške, pravni sistem-odnosno, oni koji bi trebalo da zatvaraju takve ljude”, kaže Dervišević.
Umjesto toga, nakon Nizame, a i mnogo prije nje, svjedočili smo brutalnim ubistvima žena, zbog čega povremeno ulice bh. gradova vrve od ljudi koji na to ukazuju i traže rješenja. Za sada ih nema, ali Nizamina porodica se nada da će pravdu dočekati, barem, mala Lena, koja se trenutno nalazi kod svoje tetke, Nizamine sestre i čeka na to da i pravosnažno ostane u ovom domu. prenosi n1
