-Kada mi neko spomene rođendan asocira me na nešto jako lijepo, veselo. Ja sam kao djevojčica oduvijek voljela rođendane, volim da dobijam poklone,ali vjerovali ili ne mene sretnom čine neke sasvim male sitinice, stvari. Bitno mi je samo da me se neko sjeti. Iskreno, čak i ne volim da dobijam poklone jer me to opterećuje i stvara mi neki dug ili obavezu prema nekome. Onda razmišljam da li je taj neko bio u prilici da meni kupi taj poklon, još ako je skup. Mnogo se ljepše osjećam kada su to neke male sitnice koje se meni dopadaju i koje me čine sretnom, prenosi express.
Da li se sjećate proslave Vašeg 18. rođendana?
-Da sjećam, ali se tada punoljetstvo nije proslavljalo ovako kao danas. Danas se punoljetstva proslavljaju kao da su svadbena veselja. Tada sam pjevala u jednom niškom hotelu „Nice“, gdje sam rezervisala jedan stol za moje društvo, moje bliske prijatelje i to je bila proslava mog punoljetstva. Tako se to tada slavilo, ali ti je bilo nešto posebno, jer tada se samo slavilo u kući i kućnom okruženju.
Vaš sin Andrej ima 16 godina, za dvije godine će postati punoljetan. Kako će se slaviti njegovo punoljetstvo?
-Što se mene tiče ja zaista ne bi, a u to sam pokušavala da ubjedim i mog sina,ali mi nešto baš ne ide od ruke. To je kod današnje djece nekako postalo kao neki trend. Oni odlaze jedni drugima na te proslave, pa i on to na neki način očekuje. Vidim da on ima želju za tim, a ja sam nekako voljela da mi negdje porodično otputujemo,da on povede par svojih najbližih drugara, da odemo na nekih sedam dana, da nam bude lijepo i zabavno. Da se malo više posvetimo sebi. Jer kada su velike proslave, velike žurke, sam organizator odnosno domaćin slavlja, ali i slavljenik i mi kao roditelji, mi nećemo ni uspjeti da vidimo sve te ljude. Pozdraviš se za dobar dan i doviđenja, a sve ostalo između je muzika i provod. Valjda što sam puno otpjevala tih rođendana, pa nekako nisam ni željna toga, ali mislim da to moje dijete želi i ja ću da ispunim njegovu želju.
A, što se tiče Vašeg suruga Dragana, kakav je on po pitanju proslave rođendana?
-Isti kao i ja. Mi to volimo u nekom intimnijem krugu na nekoj intimnijoj destinaciji. Moj rođendan je u decembru Tašketov je u martu, a Andrejov u oktobru, a mi volimo neke egzotičnije destinacije, gdje još nismo bili. Voljela bi sa svojima negdje otputujemo, ali mislim da se to neće desiti.
Ima jedna Vaša pjesma „Idu mi dani i godine“. Bojite li se prolaznosti godina, života?
-Iskreno mnogo sam razmišljala o tome, pa tek kada se osvrnem i pogledam moga sina i drugu djecu, kroz njih vidim kako vrijeme brzo prolazi. Andreja sam rodila u 33 godini života i od tada u tih 16 godina se mnogo toga izdešavalo, kako privatno isto tako i poslovno, a prije toga Taške i ja smo bili već nekih 14 godina zajedno. Evo, kad sam ja 2003. godine izdala svoj album „Crno na belo“, Nermin Handžić se tek tada rodio. Vrlo često to spominjemo, pa tek po njima vidim kako vrijeme leti. Ali jedno želim da kažem, ja ponosno nosim svoje godine, ne volim i ne želim da ih krijem. Ponosno ističem da ih imam 49, sljedeće godine ako Bog da imat ću punih 50. Treba da bude sve u svoje vrijeme i veoma je bitno kako se ja osjećam. Mlada sam duhom, volim da se šalim, volim da se smijem. U ovim zrelim godinama treba da vodimo računa i o zdravoj ishrani, pa o nekom sportskom životu, kojeg ja u ovom trenutku ne preferiram, ali ću ubrzo. Volim kada žene, ali i muškarci izgledaju lijepo u tim nekim svojim godinama, ali skladno i shodno njihovim godinama. Ne treba da ja sada izgledam kao da ih imam 25 jer ih nemam i ne treba da se pravim da ih imam, već onoliko koliko ih imam. A, kada mi neko kaže da sa svojih 49 izgledam super, meni je to na ponos.
I za kraj da li sjećate vremena kada ste prvi put postali stalni član žirija Zvezde Granda?
-Kako da ne, jer to se ne zaboravlja. Do samog dogovora došlo je dosta ranije, a dan kada sam ušla u studio i postala član žirija bio je 28.decembar 2015. godine. I kako sam tada sjela tu sam još i danas. Saša Popović zna često da me zeza, kako ćemo on i ja tu dočekati penziju. On će sigurno dočekati, a da li ću ja, to ne znam. Jer ja sam dosta mlađa od njega. Ali, on se ne obazire na to i često mi kaže: „Gdje si Vikice, generacijo moja?“ Iskreno, mislila sam da ću ostati samo pola godine dok se tada ta sezona ne završi, ali godina za godinom i tu sam evo već sedma sezona, piše express.
Bato Šišić
