Tačnije – centar svijeta. Kina i Indija su mjesta gdje su se desili prvi civilizacijski iskoraci, a sada je situacija takva da je Indija zemlja s najvećim ekonomskim rastom među “velikim zemljama”, čak 8,4 posto, što je više od pet posto koliko Kinezi jedva ostvaruju nakon usporavanja prije nekoliko godina.
Da stvari budu još impresivnije, Indija će do 2030. godine postati treća najveća svjetska ekonomija, nakon Kine i SAD-a, dok će ovim tempom do 2075. doći na drugo mjesto, ispred Sjedinjenih Država.
Nakon svega ovoga dolazi najupečatljiviji podatak, a to je da je Indija 2024. postigla nezamislivo – samo jedan posto njenog stanovništva sada živi ispod granice siromaštva od 2,15 dolara dnevno.
To je uspjelo uprkos klasičnim ekonomskim teorijama koje kažu da je za „bijeg od siromaštva” potrebna industrijalizacija i kretanje ljudi iz ruralnih područja u gradove, kao u Britaniji u 19. vijeku ili u Kini na prijelazu u 21. vijek.
Goldman Sachs u svom izvještaju navodi sljedeće kao prednosti Indije: rastuću populaciju, kapitalne investicije i povećanje produktivnosti radnika, ali i opadajući broj zavisnih.
Ekonomist specijalizovan za Indiju Santanu Sengupta također je naveo u svojoj analizi da će Indija u naredne dvije decenije imati jedan od najnižih omjera izdržavanih i zaposlenih među regionalnim ekonomijama.
Ako uporedimo ove brojke sa podacima od prije tačno 30 godina, vidjet ćemo da je 1995. godine gotovo 50 posto stanovništva Indije živjelo u apsolutnom siromaštvu.
U to vrijeme, broj siromašnih Indijanaca premašio je cjelokupno stanovništvo koje je živjelo u zemlji 1947. godine, kada je stekla nezavisnost i zbacila britansku vlast. To se naziva endemskim nedostatkom napretka Indije i začaranim krugom siromaštva.
Smanjenje na ispod jedan posto je iznenađujuće jer prkosi dvije ekonomske teorije koje na Zapadu vrijede jako dugo: prva je da se bijeg od siromaštva može dogoditi samo snažnom industrijalizacijom i preseljenjem stanovnika iz ruralnih područja u gradove, uz zamjenu poljoprivrede industrijskom proizvodnjom, a druga je da se bijeg od siromaštva događa kada žene masovno uđu na tržište rada.
Brojke, međutim, pokazuju da je 40 posto indijskog stanovništva još uvijek zaposleno u poljoprivredi, a da je procenat zaposlenih žena samo 20 posto.
Od ljudi koji su izašli iz siromaštva, prema kineskim istraživanjima, oko 37 odsto je prešlo iz poljoprivrede u drugu industriju, u Meksiku je taj procenat bio deset odsto, dok je u Južnoj Africi svega sedam odsto.
Ove brojke su impresivne jer pokazuju da Indija izlazi iz siromaštva ne mijenjajući ni strukturu svoje ekonomije (poljoprivreda je i dalje zanimanje većine) niti sociološke obrasce – četiri petine Indijki su i dalje domaćice.
Ovo je u oštroj suprotnosti s istočnom Azijom, gdje su žene zauzele mnoge pozicije u radnoj snazi, ali su u isto vrijeme postale manje zainteresirane za brak i djecu – što se ogleda u minimalnoj stopi nataliteta u Kini, Južnoj Koreji ili, u tom slučaju, Japanu.
To ne znači da se u Indiji ne pojavljuju megalopolisi i da se ljudi ne sele u gradove, ali, prema analizi The Economist-a, migracija u gradove je možda pomogla i povećanjem vrijednosti oskudne ruralne radne snage, povećanjem nadnica za ljude koji su ostali na selu.
Dodajmo ovome da je Indija prošla najveću reformu vodosnabdijevanja u posljednjih nekoliko godina, pri čemu skoro svako domaćinstvo sada dobija tekuću vodu za piće. I to je svakako doprinijelo ostanku u sektoru poljoprivrede.
Indija je stoga uspjela postati visoko digitalizirana, ali u isto vrijeme sačuvati poljoprivredni sektor i ruralno stanovništvo. Porodična struktura i društveni obrasci (što nije iznenađujuće s obzirom na tradicionalističke vizije premijera Narendre Modija) ostali su isti. A zemlja je istrgnuta iz kandži siromaštva.
Ovaj primjer se sada proučava u ekonomskim školama jer pokazuje da je moguće izbjeći stvaranje zagušenih megalopolisa i promijeniti društveno tkivo jedne zemlje, a ipak postići impresivne ekonomske rezultate.
Sledeći? Sljedećih 20 godina predstavlja vremenski okvir unutar kojeg bi Indija trebala proširiti svoje proizvodne kapacitete, tržište usluga i infrastrukturu, navodi Sengupta.
Možda je Modijeva ideološka pozadina bila pokretačka snaga. 2022. godine je proglasio da je sljedeći cilj “dekolonizacija indijskog uma” i lansirao ideju “Akhand Bharat”: nepodijeljene ili velike Indije. Indiju je sve više počeo nazivati Bharat i govorio da je Indija jedna od najvažnijih svjetskih civilizacija, te da kao takva treba da bude svjetska politička supersila – uz SAD, Kinu i Rusiju, te ekonomska sila, ne mijenjajući svoju srž.
Bilo kako bilo, Indija je postala nešto potpuno jedinstveno u istoriji svjetske ekonomije i ovaj primjer će svakako biti analiziran, ako ne i kopiran.
