Od svih pregovaračkih ciljeva koje je Sindikat Ujedinjenih radnika automobila postavio u tek završenim pregovorima, nijedan nije bio ambiciozniji, niti je dobio manju snagu u pregovorima, od ideje o četverodnevnoj, 32-satnoj radnoj sedmici.
I bez smanjenja plate.
To se nije desilo, barem ne u ovoj rundi. I to bi moglo zvučati kao nemoguć san za većinu američkih radnika. Ali predsjednik UAW-a Shawn Fain kaže da to nije samo ostvarivo, već san u koji su vjerovali njegovi preci iz sindikata.
“Mislim da je to vrlo realan cilj”, rekao je on u intervjuu za CNN Business. Ističe da je to bio pregovarački cilj sindikata još sredinom prošlog vijeka, ubrzo nakon što je dobio pravo da zastupa radnike kod domaćih proizvođača automobila, piše biznis.ba.
„Ne znam šta se dešavalo u narednih 60 ili 70 godina, ali taj razgovor je pao sa strane“, rekao je. „Tako da sam smatrao da je imperativ da vratimo dijalog na, znate, radnike koji vraćaju svoje živote“, rekao je.
Ali ideju su odbacili proizvođači automobila. Neki rukovodioci, poput Fordovog izvršnog direktora Jima Farleya, rekli su da bi pristanak na to dovelo do ogromnih gubitaka za proizvođače automobila.
Da smo uradili to bankrotirali bismo prije mnogo godina“, rekao je Farley za CNN 14. septembra, dan prije početka štrajka. “Morali bismo zatvoriti pogone i većina ljudi bi izgubila posao.”
A kada su sindikat i proizvođači automobila počeli napredovati ka sporazumu koji bi na kraju prekinuo štrajk, bilo je malo diskusija o četverodnevnoj sedmici. Sindikat je dobio rekordan ugovor, sa trenutnim povećanjem plata od najmanje 11%, dodatnih 14 procentnih poena povišica tokom trajanja ugovora, povratom prilagođavanja troškova života (COLA) i poboljšanim penzijskim beneficijama, između ostalih dobitaka.
Većina radnika po satu u GM-u, Fordu i Stellantisu će biti plaćena najmanje 43 dolara po satu do kraja nedavno ratifikovanog ugovora u aprilu 2028. To iznosi oko 1.700 dolara sedmično za 40-satnu sedmicu. A COLA će vjerovatno to povećati i dalje od toga. I dok hipotetička struktura plata za alternativni dogovor koji uključuje četverodnevnu radnu sedmicu može biti nepoznata, plaćanje te nedjeljne plaće za 32-satnu sedmicu povećalo bi satnicu za oko 25%, povrh upravo dogovorenog povećanja plata.
Da li će kompanije moći da priušte to dodatno povećanje zavisiće od niza faktora, uključujući promjene u produktivnosti, potražnju za vozilima i uticaj koji bi imao na cijene i cij4nu sirovina, koji u konačnici imaju daleko veći uticaj na troškove proizvodnje od troškova rada. Radna snaga čini samo oko 7% do 8% cijene vozila.
Ali Fain je rekao da vjeruje da je četverodnevna sedmica, bez odgovarajućeg smanjenja sedmične igre ili povećanja dužine radnog dana, nešto što je pred nama za budućnost. Rekao je da bi razgovori o novoj tehnologiji, kao što je umjetna inteligencija, koja bi dovela do povećanja produktivnosti, učinila da kraća radna sedmica bude održiva.
I rekao je da je činjenica da sve kompanije kažu da mogu priuštiti rekordne ugovore koji su postignuti dokaz da kompanije mogu priuštiti da uvedu dalja poboljšanja, kao što je četverodnevna sedmica u budućnosti.
“Znate da ove kompanije i izbor klase milijardera žele da zadrže sav profit za sebe na račun sve manjeg broja radnika”, rekao je.
Umjesto da koriste poboljšanja produktivnosti za smanjenje osoblja, on tvrdi da bi kompanije trebale „koristiti tehnologiju u našu korist. To je izbor. Tako da vjerujem da je [četvorodnevna sedmica] vrlo moguća.”
On je ukazao na razne pilot programe koje neki poslodavci širom svijeta pokušavaju da testiraju ideju četverodnevne sedmice za radnike.
„Mislim, to se već dešava. To se ovdje jednostavno ne dešava”, rekao je. “Zato što smo u Americi bili preplavljeni radom, napornim radom, napornim radom, radom, radom, radom, radom, radom.”
Prošle godine je pokušan globalni pilot program četverodnevne radne sedmice, s 33 kompanije i 903 radnika prebačeno na četverodnevnu sedmicu bez gubitka plate. Na kraju, nijedna od 27 kompanija koje su odgovorile na dodatna pitanja istraživača nije rekla da se naginje ili planira da se vrati svojoj prijašnjoj petodnevnoj rutini. U prosjeku su ocijenili svoje ukupno iskustvo sa 9 od 10, na osnovu produktivnosti i performansi.
Gigant proizvoda široke potrošnje Unilever, proizvođač Liptonovog čaja, Dove sapuna i sladoleda Ben & Jerry, nudi radnicima na Novom Zelandu i Australiji izbor četiri dana koje žele raditi tokom većeg dijela posljednje dvije godine.
Ali čak i petodnevna, 40-satna radna sedmica je, u velikoj mjeri, zahvaljujući sindikatima.
Sindikati su bili glavna snaga u uspostavljanju standardne prakse petodnevne i 40-satne radne sedmice, rekao je Benedikt Hanikat, profesor na Univerzitetu u Ajovi, koji je proučavao istoriju radne nedelje.
„Prva potražnja za organizovanom radnom snagom u Sjedinjenim Državama bila je za kratke sate“, rekao je on. “Nema sumnje da je to temelj američkog radničkog pokreta.”
On je rekao da je 1930-ih uveden zakon koji bi kao standard postavio 30-satnu radnu sedmicu i da je imao široku podršku.
Predsjednik Franklin Roosevelt prvobitno je podržao zakon o 30 sati, rekao je Hunnicutt. „Novine su govorile da je to gotova stvar“, rekao je on. “Svi su pretpostavljali da će se to dogoditi i da će se nastojanje za sve kraćom sedmicom nastaviti.
Daleko izvan cilja od 30- ili 32-satovne sedmice, ekonomisti u to vrijeme, poput Johna Maynarda Keynesa, predviđali su da je do 1980-ih bilo neizbježno da će 15-satna radna sedmica biti standard.
Ali Hunnicutt je rekao da ga je ubio poslovni pritisak na račun za 30 sati. Sindikati, nakon što su u početku bili bijesni zbog neuspjeha zakona, prešli su na druga pitanja.
„Komplet sindikata je bio da se odreknu kratkih sati radi većih plata“, rekao je on.
Pandemija Covida i rast broja zaposlenih od kuće udahnuli su novi život nastojanju da se skrati radna sedmica, rekao je Hunnicutt. A Fain je rekao da su proizvođači automobila stavljanjem nekih pogona u “kritični status”, radnih članova sedam dana u sedmici s prisilnim prekovremenim radom mjesecima, učinili kraću radnu sedmicu sve većim problemom za njegove članove koji nisu imali priliku da rade od Dom. Rekao je da problemi kraće radne sedmice neće nestati, čak i ako se ništa ne promijeni u ovom ugovoru.
“Nije dobro raditi sedam dana u sedmici, ili u nekim slučajevima raditi 12 sati dnevno na dva ili tri posla samo da bi preživio”, rekao je. „To nije život. I opet, rad mora prednjačiti.”
