Piše: Borivoje Simić
Potrošit će se novi milioni kako bi se podstaklo zapošljavanje novih ljudi u kompanijama, uz obećanja stvaranja novih 10 hiljada radnih mjesta.
No, da li je politika subvencija za zapošljavanje, kao mjera koju dominantno vlast preferira, najbolji način da se riješi problem nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini?
Da ne bude zabune, nema sumnje da će kompanije rado prihvatiti ovu subvencioniranu podršku i zaposliti radnike. Pokazale su to i ranije slične mjere finansijske potpore entitetskih vlada i drugih nivoa vlasti.
No, iskustva su pokazala da u svakoj takvoj aktivnosti morate računati i da će se određeni procenat novozaposlenih kroz ovakve programe podrške neizostavno nakon isteka subvencija ponovo naći na biroima za zapošljavanje. Taj procenat može varirati od slučaja do slučaja. No, i same vlasti su priznale da je na ranijim projektima imala nivo onih koji su zadržani na radnim mjestima oko 60-70 posto, što znači da je oko 30-40 posto novca ipak otišlo “u vjetar”.
Osim toga, načini na koje vlast dijeli subvencije izaziva podozrenje, jer se subvencije Federalnog zavoda za zapošljavanje dobijaju jednim “klikom” a “planu” za jedan minut.
Ne samo da je riječ o netranparentnom načinu utroška sredstava, kojem se prošle godine smijala cijela regija, nego se izgubila smisao subvencionirane podrške, budući da su uvjetno rečeno sredstva dobijali oni koji su bili brži ( “ili su se ogrijali pošto su bili bliži vatri”), a ne oni koju su možda nudili kvalitetne programe razvoja i s tim u vezi imali realne potrebe za podrškom radi zapošljavanja radne snage.
No, ovo je tek samo jedan dijelić priče o svrshishodnosti utrošenih subvencija. Drugi, mnogo značajniji, tiče se same situacije na tržištu rada u Bosni i Hercegovini.
Trenutno, veliki broj kompanija, iako može zapošljavati, jednostavno ne može pronaći adekvatnu radnu snagu, uprkos tome što čak i same, u vlastitoj režiji, nude obuku, doobuku, prekvalifikaciju, dokvalifikaciju i slično.
Problem je kompleksan, i ne tiče se samo niskih zarada kao jednog od ključnih problema. Čini se kako bi država mnogo pametnije uradila ako bi kreditna sredstava kojima zadužuje nas i naše potomke usmjerila na drugačiji način da bi rješavala probleme tržišta radne snage.
Uvažavajući realnost lošeg poslovnog okruženja, prevelikog poreznog i neporeznog opterećenja kompanija, lošeg obrazovnog sistema koji ne prati tržište rada, umjesto subvencija možda bi ipak trebalo razmišljati u pravcu kako da država pomogne kompanijama da dođu do radne snage koju one i sada, u ovom trenutku potražuju, ali do nje ne mogu doći.
Postavlja se pitanje zašto se država aktivnije ne uključi u formiranje centara za doobuku, dokvalifikaciju i prekvalifikaciju, a ne samo da to rade kompanije, nevladina udruženja ili drugi uz neizostavnu podršku međunarodnih finansijera?
Čini se kako je jedina prava mjera, dakle ona koja će dati siguran rezultat, rasterećenje privrede a koje bi omogućilo realnom sektoru da poveća zarade a samim time mu dalo krila da više zapošljava. U tom slučaju novo zapošljavanje teklo bi glatko i bez subvencionirane podrške.
Osim toga postoji i druga medalja tržišta radne snage, a to je problem zadržavanja postojeće radne snage koja se osipa u potrazi za boljim radnim i životnim uvjetima u inostranstvu.
Logično pitanje jeste da li je mudro velikodušno trošiti novac da bi se novi radnici zapošljavali, a ne donositi istovremeno i mjere kojima bi se oni koji već rade zadržali na svojim radnim mjestima?
Možda bi federalna vlast u tom smislu mogla nešto “prepisati” od Vlade RS koja je sredinom prošle godine donijela odluku o povećanju plaća radnicima, a za finansiranje razlike opteretila budžet.
Istina, ne bi baš bilo preporučljivo da se ova odluka doslovce kopira, jer osim radnicima u realnoj ekonomiji, ova odluka, donesena u predizborno vrijeme, zahvatila je i vjernu glasačku mašineriju u javnom sektoru, a koji je inače favoriziran i nije baš ugrožena vrsta u Bosni i Hercegovini.
Sve u svemu, vladine subvencije za zapošljavanje daju određeni rezultat ali dugoročno ne rješavaju ključni problem realnog sektora – nedostatak kvalifikovane radne snage – koji kako vrijeme prolazi sve postaje izraženiji.
