Nije trebalo biti prorok, niti se podsjetiti Arhimeda, Pascala i Bernoullija, već samo malo sačekati. Od zemlje koja „izvozi“ radnu snagu u zapadnoevropske zemlje Bosna i Hercegovina je po pravilima zakona o spojenim posudama „odjednom“ postala zemlja kojoj hronično nedostaje radne snage. I to gdje god „upreš prstom“.
Nedavno se pojavila informacija da na području Općine Bosanska Krupa nedostaje blizu 500 radnika u drvnoj industriji, građevinarstvu i metalnoj industriji. Ovaj podatak, iako nezvaničan, potvrdili su u Odnosima za javnost ove općine.
„Trenutno se radi o brojci od 500 radnika koji se traže u drvnoj industriji, građevinarstvu, a najviše u metalnoj industriji koja se u ovoj općini brže i značajnije razvija u posljednjih 6-7 godina i u tom smislu tražena su zanimanja poput galvanizera, zavarivača i CNC operatera“, rekao je Kasim Šertović iz Odnosa za javnost Općine Bosanska Krupa.
Prema njegovim riječima, Općina provodi anketiranje putem kojeg želi saznati koliko je pomenutog kadra za kojim postoji potreba u BiH i dijaspori, koji je zainteresiran da dođe ili se vrati u Bosansku Krupu te koji su njihovi uslovi i očekivanja.
Cijena rada određuje ponudu i potražnju
Šertović kaže da se radi o manjku radne snage i potrebama krupskih firmi da proširuju svoje djelatnosti, zbog povećanih narudžbi kupaca. U ovom gradiću sa prilično dobro razvijenom metalnom industrijom snalaze se i “dovlače“ radnu snagu iz Zenice, Donjeg Vakufa, Tešnja, Bužima, Velike Kladuše, Novog Grada/Bosanskog Novog…
Slično je u susjednom Sanskom Mostu gdje hronično nedostaje građevinaca, konobara, šumskih radnika, skladištara, vozača, montažera namještaja, pa čak i kancelarijskih službenika. I gdje god da uprete prstom na karti BiH – nedostaje i komercijalista, i tzv. call-agenata, vozača, programera, odnosno software developera, kuhara, električara…
BiH plaća danak niske cijene rada kojom su stvorene brigade onih koji platom plaćaju „brašno i struju“, dugogodišnje feudalne mantre poslodavaca prema svojim „kmetovima“ da „nema godišnjeg, praznika ni bolovanja“ i sličnih izrabljivačkih fraza, zbog „politike“ supermarketa da zapošljavaju samo žene (one šute i rade jer imaju djecu) sa plaćom od 200 eura i 75 eura bonova koje mogu potrošiti isključivo na radnom mjestu…
I dogodio se prirodan tok stvari, veliki trenutak, implozija, kada se čovjek strese kao pokislo pseto i – samo ode. Okrene leđa „rodnoj grudi, pobjegne glavom bez obzira od sistema „od jutra do mraka za 250 eura“ i negdje drugdje za evropske gazde oblači kombinezon i gumene čizme, jer tamo gdje nema šantićevskog „sunca našeg neba“, postoji sistem, i prava radnika može zaraditi ne samo za goli život, nego da mu i „pretekne“.
Milioneri za pet godina
Ovdašnje gazde i „magnati“ od Une do Drine utjelovili su modernom kapitalizmu nepoznato pravilo da se milioner „mora i treba“ postati za pet, a ne 50 godina, ali su zato hidrauličnim pikamerima za beton uništili tu, ispostaviće se, „nezahvalnu“ radnu snagu koja im je morala i trebala stvoriti lično bogatstvo.
Remont poslovne politike
Država kao glavni faktor regulacije može itekako uticati na povoljniji životni ambijent radnika, smanjivanjem poreza i doprinosa. Izvrstan primjer zadržavanja radnika je Ismet Nišić, poslodavac sa firmom koja proizvodi školski namještaj i izvozi ga u skandinavske zemlje.
Iz godine u godinu povećava platu radnicima i ona početkom 2019. godine iznosi 460 eura. Nišić se praktično odrekao ranijeg profita od oko 210.000 eura na godišnjem nivou, ali i napomenuo da, ukoliko tako nastavi, za dvije godine će morati likvidirati firmu. Tu vidi ulogu države koja opterećuje lične dohotke sa 60,14 posto. Smanjivanje fiskalnih opterećenja, moglo bi se „preljevati“ na plate, koje bi rasle. Da se ne spominju parafiskalne „štetočine“ koje „napadaju“ lične dohotke i sprječavaju poslodavce da popravljaju uslove rada radnicima. U kaleidoskopu mjera spominju se i obračun PDV-a po naplaćenim fakturama, a ne po izdatim računima, reforme obrazovanja, javnog sektora, zavoda za zapošljavanje…
Drugim riječima, kompletna poslovna politika, u BiH mora na „hitni remont“.
U tom, kako rekosmo, prirodnom toku stvari, gdje je cijena rada u direktnoj vezi sa ponudom i potražnjom, lijena i korumpirana država nije znala ni htjela da mjerama smanjenja fiskalnih nameta i parafiskalnih harača „prisili“ poslodavce da minimalna plata bude 500 eura, ljudi su napustili bh. krajolik i otišli tamo gdje je bolje. Poslodavci nemaju više izbora i do radne snage mogu doći samo povećanjem plate, ali spirala odlazaka mladih i starih traje i dalje. Gdje i kako ih naći?
U jednom krajiškom gradiću, nije red otkrivati poslovne pikanterije, anegdotu je uvjerljivo prepričavao jedan od aktera, poslodavac u firmi sa CNC mašinama, njegov sagovornik, poslodavac također u metaloprerađivačkom sektoru, zatražio je da se hitno sastanu.
„Imamo problem. Moji radnici prelaze kod tebe, jer im daješ veću plaću“, rekao je drugi.
„Imam rješenje. Povećaj im platu i ostat će kod tebe“, poručio mu je prvi, stopostotno izvozno orijentiran, koji već duže vrijeme, da bi zadržao radnike, sukcesivno povećava lične dohotke, vodi ih na more i isplaćuje trinaestu platu.
Ispitivanja poslovnih portala govore kako je trenutno u BiH ponuda za poslom više za 25-30 posto nego prošle godine, ali radna snaga i dalje odlazi, jer ih privlače daleko bolje ponude iz npr. Slovenije, Njemačke, pa čak i Hrvatske.¸Analize portala „Posao.ba“ govore da je u prvoj polovini 2018. godine objavljeno 24 posto više oglasa za posao nego godinu ranije. Iste analize ukazuju da se 2108. tražilo 11.285 radnika, što je za 34 posto više nego u 2017. Još jedan podatak je signifikantan – u 2017. se u prosjeku za jedno radno mjesto javljalo 20, a godinu kasnije svega 14 osoba.
Povećanje plata i standarda
Ove, kao i prošle godine, najtraženija zanimanja u BiH su prodavači, ugostitelji i građevinski radnici, pokazala je anketa koju je sa poslodavcima iz 1.000 malih i srednih preduzeća uradio Federalni zavod za zapošljavanje.
„Više od polovine ovih poslodavaca iskazalo je potrebu za zapošljavanjem novih 4.900 radnika“, kaže Haris Čuljević iz Federalnog zavoda za zapošljavanje.
U Bosanskoj Krupi i Krajini zbijaju šale sa potražnjom radnika, pa i migrante, koji nadiru u zapadni obod zemlje vide kao „moguće rješenje“. Ali Pakistanci, Sirijci i ostali, imaju iste prioritete kao i Bosanci i Hercegovci, koji su perspektivu našli u zemljama Evropske unije. Sve više se ukazuje na nedostatak stručne radne snage pa pojedine firme kao GS tvornica mašina iz Travnika obrazuju kadar. I nisu jedini.
Iz Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH navode frapantan primjer – prije se za mjesto kasirke javljalo 3.000 kandidata, sada tek desetak-dvadeset. „Lov“ na radnu snagu u BiH postaje pitanje filozofije opstanka pojedinih branši, čega su svjesni i poslodavci i sindikati. Rješenje je jedino – povećanje plaća i standarda radnika, a poslodavci to ne mogu (a neki i neće) bez regulacije države u smislu smanjivanja doprinosa i parafiskalnih nameta.
Savez sindikata entiteta RS zatražio je od novoizabranih funkcionera da „nešto urade“, jer je RS napustilo 15.000 radnika.
„U 2019. godini najniža plata mora biti 250, a prosječna 500 eura, a da bi se to postiglo mora se odmah krenuti u reailzaciju određenih zakonskih rješenja, jer će naredne godine za takvo nešto biti kasno“, upozorila je predsjednica Saveza sindikata RS-a Ranka Mišić.
Radnika ‘budala’ više nema
Očigledno, došlo se do „zadnje uzengije“ – ili jahati ili sjahati. Praksa poslodavaca da daju redovnu plaću, što je bilo „epohalno“ i otužno pokriće za mizerne plaće više „ne pije vode“. Radnika „budala“ uglavnom više nema, a ciklus odlazaka ne jenjava.
Relevantna ispitivanja mobilnosti radne snage (The Networks, The Boston Consulting Group) pokazuju da je oko 80 posto Bosanaca i Hercegovaca spremno napustiti zemlju. Razlozi su brutalno snažni – bolji životni standard, ekonomska sigurnost i bolja plata, a poželjne destinacije su Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska i Norveška.
U Bosanskoj Krupi, gradiću s početka naše priče, pokušavaju preko projekta „Povećanje konkurentnosti radne snage na prostoru Općine Bosanska Krupa“ kojeg je finansirala Evropska unija potaknuti zapošljavanje, a rezultati su koliko god „suzdržani“, ipak, obećavajući – zaposlene su 52 osobe, od 90 mobliziranih za obuku, a 42 su stekle certifikate za zanimanje zavarivač (CERTIFIKAT EN ISO 9606-1 , EN 287-1). Ovaj projekat je implementirala Općina Bosanska Krupa u saradnji sa partnerima.
Bosanska Krupa je jedno od 19 uspostavljenih lokalnih partnerstava za zapošljavanje u okviru projekta Podrška lokalnim partnerstvima za zapošljavanje u Bosni i Hercegovini, kojeg Evropska unija finansira s četiri miliona eura.
Da radne snage ima sve manje, pokazuje i statistika sa biroa za zapošljavanje. U decembru prošle godine, prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, bilo je 435.266 nezaposlenih osoba, a to je najmanji broj od 2005. godine. Iako na biroima i dalje stotine hiljada „čame čekajući“, mada se broj rapidno smanjuje, odlasci ne prestaju. U periodu od 2013. – 2017. godine BiH je zvanično napustila 150.101 osoba, kažu podaci Unije za održivi povratak i integracije u BiH.
Prema rezultatima ankete portala „Posao.ba“, za ispitanike iz BiH najpoželjnije su Njemačka (72 posto), Austrija (60 posto) i Švicarska (59 posto). Motivacijski faktori za odlazak su sociološki izuzetno zanimljivi, jer je stabilna plata tek na osmom mjestu. Glavni faktor napuštanja BiH u potrazi za boljim životom je priznanje dobrog rada od poslodavca, potom odnos sa kolegama, zatim poželjan „work-life“ balans. Reklo bi se, sve ono što Bosni fali, prenosi AJB.
