Kada su Fejza (78) i Živica (69) Demiraj otvorili prvu pekaru u Stalaću 1978. godine, nisu ni sanjali da će mala proizvodnja hljeba prerasti u porodični posao. Da će četiri decenije kasnije, peć na drva na kojoj su ispekli prve vekne, postati mjesto sa historijom, koje okuplja sve članove i već tri generacije drži u slozi njihovu djecu i unuke.
Prije više od 50 godina Živica Božić iz Rekovca pobegla je od kuće zbog ljubavi i udala se za Albanca Fejzu Demiraja. Porodica se žestoko protivila. Fejza je bio mladić iz Prizrena, bez novca i imovine, puki radnik u seoskoj pekari.
– Prvi hljeb u svojoj pekari u Stalaću umjesio sam 13. maja, na Dan milicije i od tada nisam stao – priča Fejza. – U iznajmljenoj baraci radili smo žena i ja, sa troje djece, po cijelu noć. Ložili, mesili, prodavali. Ništa nismo imali. Onda smo radom, znojem i besanim noćima sve ovo stekli.
Kako je vrijeme prolazilo, a Živica i Fejza u slozi gradili svoju i budućnost potomcima, svima je bivalo jasno da im razlike sa kojima su se rodili, neće smetati za sreću i uspjeh. Njihove dvije kćerke Silvana i Nađa udale su se za momke iz okolnih sela, a sin Safet oženio se Kruševljankom Ninom.
– Kao što sam sa svoje 23 godine prihvatio očevu ponudu da nastavim posao koji je započeo, tako je i meni sin Emir (24) odgovorio na isto pitanje – govori Živičin i Fejzin sin Safet (42). – Danas nas dvojica, uz pomoć roditelja, sestara, zetova, vodimo pet pekara, a u tradicionalni posao svako od nas unosi nešto svoje.
U prizemlju porodične kuće Demiraja u Stalaću, smještena je proizvodnja. Sve vrvi od posla od sedam uveče i traje do sljedećeg jutra. Bez prestanka mjesi se tijesto, mašine obrću, presuju, savijaju i izbacuju vekne, kiflice, pogačice, lepinje… Iz peći i furuna miriše čitave noći, a peciva se raznose pekarama u Ćićevac, Varvarin i Obrež.
Princip Demiraja je takav da nema gazdovanja dok radnici rade, već su svi od jutra do mraka, ili od večeri do jutra, sa rukama u brašnu i tijestu, za volanom, ili pultom pekara.
Deda Fejzin ljubimac unuk Emir, kažu, majstor je za pice i sladolede. Posjećuje svjetske festivale, seminare, donosi svjetske novitete u Stalać. Nije mu teško da pravo iz škole, ili sa puta zasuče rukave i prione na posao. Baš kao što i baka Živica svakog dana ima svoje zaduženje da zamjesi čuvene pite sirnjare, koje niko ne pravi bolje od nje.
Cijela porodica brine o pet pekara
– Učio sam djecu, a vjerujem da i oni tako govore svojoj, da su rad i disciplina najvažniji – kaže Fejza. – Upornost i trud sve pobjeđuju i jedino tako se prevazilaze sukobi. Da je svako gledao u svoju kuću i svoj posao, ne bi bilo ni razdora, ni ratova. Učio sam ih da stečeno treba da se čuva. Tradicija da se poštuje, da se cijeni svaka mušterija i svaki komšija.
Gazda Fejza pamti da su prvi kupci hljeb krili u kaputu, jer je bila velika sramota kupiti hljeb, nemati svoj umješen.
– Pamtim i kada je bijeli hljeb bio samo za bogate, a eto danas je “najomraženiji”, a papreno se prodaju razni crni koje su nekada jeli najsiromašniji – priča nam Fejza. – Danas postoje mašine koje sve same rade, stotine vrsta različitih peciva, a opet je nekada bilo lakše biti pekar. Čini mi se manja muka znojenje pokraj stare peći, nego sada kada je sve na dugme i digitalizovano. Sada je toliko novih aditiva, boja, dodataka, kvasca, oblika, vrsta, a ne znaš hoće li se prodati, prenose “Novosti“.
