Od živopisnog gradića Nove Varoši do zaseoka Akmačići vodi dobar asfaltni put, oivičen gustom, smaragdnom četinarskom šumom. Odjednom se izranja na čistinu s koje puca pogled na nestvarno lijepe pejzaže Zlatara obasjane zubatim suncem.
Do kuće Svetlaninog svekra, u kojoj živi cijela porodica Lojaničić, stiže se makadamom za nekoliko minuta. Prolazimo pored drvenih kuća iz čijih odžaka vijuga dim. Sezona grijanja ovdje počinje već u ranu jesen, večeri su hladne a jutra se dočekuju s prozorima prošaranim injem. Planina je to…
DOMAĆINSKI, NEMA ŠTA
U prostranom dvorištu Lojaničićevih puši se kazan, tope se čvarci, iz štale se čuje mukanje krava, oko nogu nam se motaju psi, dva krupna ovčara-miješanca… Na ulazu u skromni, topli dom dočekuju nas miris heljdopite (da, tako se ovdje zove pita od heljde) i nasmijani Svetlana i muž joj Marko. A na stolu, prava raskoš, domaća hrana od koje polazi voda na usta: osim pomenute hekljdopite, tu su i pita s čvarcima i krompirom, topli uštipci, čuveni zlatarski sir i mladi kajmak, rumena šunka, ajvar, turšija od paprika punjenih kupusom, slatko od kupina, sočne tulumbe… Sve je to djelo vrijedne domaćice čiji su specijaliteti nadaleko poznati i vrlo traženi.
Nama, ogrezlim u ‘blagodeti’ života u velikom gradu, zvuči nevjerovatno da je ova žena tek tako napustila unosnu profesiju i svu svoju energiju i volju uložila u održavanje seoskog domaćinstva, što je, kako konstatuje bez trunke žaljenja u glasu, posao koji ne dozvoljava ni jednodnevnu pauzu a kamoli godišnji odmor.
Svetlana je u rodnoj Novoj Varoši završila ekonomsku školu, a potom se otisnula u srbijansku preijstolnicu, gdje je na Višoj poslovnoj školi upisala informatiku. Studije su joj dobro išle, a pred sam kraj, pozvali su je iz Inex Napretka, tada najveće novovaroške trgovinske kuće, da im vodi računski centar.
– Ostala su mi još četiri ispita, ali ponuda je bila vrlo primamljiva, velika plata i potpuna samostalnost u radu. Mislila sam da mi neće biti problem da fakultet završim uz rad, pritom je to bila jedinstvena prilika da svoje znanje primenim u praksi – kaže ona. Vratila se u rodnu kuću i – ostala je vječiti apsolvent.
VELIKA ODLUKA
U firmi je srela svog Marka, vjenčali su se 1992., dvije godine kasnije rodio im se Zdravko, a onda se do tada lagodan život pretvorio u borbu za goli opstanak. Ratne godine i inflacija učinili su svoje, u Novoj Varoši je sve zamrlo, a nekada moćni Inex Napredak polako je propadao.
– Pune tri godine smo se nadali, odlazili smo na posao iako nismo dobijali platu. Te 1999. firma je otišla u stečaj i suprug i ja praktično smo ostali na ulici. Objeručke sam prihvatila ponudu fabrike trikotaže da pređem kod njih, ali kod njih sam radila samo dvije godine. I oni su propali. Tada sam rekla, dosta je bilo, idemo u selo, kupit ćemo dvije krave, od toga ćemo moći normalno da živimo.
SASVIM NOVI ŽIVOT
Tako je i bilo. Posljednje pare dali su za Plavulju i Šarulju, i preselili se na vrh Zlatara, u stari dom Lojaničićevih kod svekra i svekrve, gdje je već stanovao Markov brat s porodicom. Puna kuća čeljadi, ali svi složni i niko bijesan.
Svetlana se odmah latila posla: nije prošlo dugo, muzla je krave kao da je s njima odrasla, obrađivala baštu, počela da tovi svinje i gaji kokoške. Dovoljno da porodica zdravo jede cijele godine, da se napravi domaća zimnica, turšija, ajvar, džem od šljiva, kajsija i šipka… Kod Lojaničića se lijepo i popije, jer prave odličnu šljivovicu. No, valjalo je i nešto zaraditi…
BIZNIS SE ŠIRI
– Svekrva me je podučila kako se prave kajmak, sir i kiselo mleko, i uskoro sam pokrenula posao. Kada je čuveni zlatarski sir, koji sam prijavila kao porodični proizvod, proglašen najboljim na Sirijadi u Božetićima, narudžbi je bilo toliko da ih je bilo teško podmiriti. Morali smo da kupimo još jednu kravu – ponosno ističe Svetlana, čiji se vrhunski mliječni proizvodi prodaju širom Srbije.
– Djever radi u ‘Telebusu’ i razvozi sir i kajmak do Priboja, Kraljeva, Beograda… – dodaje ona, napominjući da njene ‘špecije’ imaju poseban šmek vjerovatno zbog toga što su krave po cijeli dan na prirodnoj ispaši, a zimi se hrane sijenom sa zlatarskih livada. Istjera ih na pašu ranom zorom i vraća ih u štalu kad padne mrak.
Prije nekoliko godina, neumorna Svetlana prihvatila se još jednog posla – kuha za goste u obližnjem etno-selu koje je podigao njen rođak. E, tu se, kaže razmahala… Svi, bez izuzetka, obožavaju njenu hranu, a osim u mliječnim delicijama i pitama, uživaju u slatkom kupusu s mesom, pasulju sa suhim rebrima, sarmi, paprikašu od vrganja. O kolačima da ne govorimo, njene štrudle i baklave imaju pravi, starinski ukus, kao da su izronile iz šporeta naših baka.
NEMA PREDAHA ALI NI STRESA
Da bi sve to postigla, ustaje prije svitanja. Popije kafu, pa pomuze krave i pusti ih na pašu, a onda čisti štalu. Zimi, kad su životinje stalno u zatvorenom, to čini i po nekoliko puta dnevno. Potom mora da se pobrine za ostale životinje, svinje, kokoške, pse i mačke, da bi nakon toga započela pripremanje sira, kajmaka i kiselog mlijeka. Slijedi spravljanje doručka za goste i, ako je sezona, odlazak u baštu, taman do podne kada je vrijeme za ručak. Poslije toga se sprema, pere, čisti, sakuplja sijeno… I tako iz dana u dan, non stop u pokretu. Muž pomogne koliko može, ali i on radi. Angažovan je u novovaroškoj pilani kad je kampanja, preko ljeta pronađe neki sezonski posao. Čim nađe vremena, tu je, uz Svetlanu, da joj malo olakša.
Uveče sjednu, popiju rakijicu, odgledaju ponešto na televiziji, proćaskaju preko vibera sa jedincem Zdravkom koji živi u Čačku, gdje studira agronomiju. A onda, na spavanje.
– Naporan je ovo život, ali prija mi. Ovde nema stresa. živimo na svježem vazduhu, okruženi prelijepom prirodom, to su sasvim dovoljni razlozi da nikad ne poželim da se vratim na staro. Već sam zaboravila kako to izgleda kada satima sjediš buljeći u monitor, sada sam na kompjuteru samo ponekad, odem na fejsbuk da vidim šta ima novo, i to je sve – kaže Svetlana Lojaničić, piše “Žena“.
