“Toliko mnogo konsenzusa nikada nije bilo“, izjavio je predsjednik Udruženja poslodavaca Ingo Kramer u ponedjeljak u sjedištu njemačke vlade. On je time mislio na konsenzus i složnost svih relevantnih političkih i ekonomskih snaga u Njemačkoj oko toga da je ovoj zemlji potrebna stručna radna snaga iz inozemstva.
I to ne samo iz članica EU, već i iz drugih zemalja. Do 2030. godine, saglasni su stručnjaci, Njemačkoj će nedostajati 6 miliona radnika. Već godinama dižu uzbunu prije svega zanatska udruženja. Njima trenutno nedostaje 250.000 ljudi.
Razlog je, s jedne strane, to što Njemačka “stari”, odnosno sve je više starije populacije. Osim toga, zanatski poslovi su za mlade u ovoj zemlji sve manje atraktivni i loše plaćeni. Pored toga, njemačka izvozna privreda cvjeta i nalazi se u ekspanziji. Tako se potiho, činjenicama, okončava borba kultura u Njemačkoj, koja je oduvijek imala apsurdne momente, piše “DW“.
Još prije 20 godina su konzervativni političari u Njemačkoj vodili predizborne kampanje koristeći strah njemačkog stanovništva od dolaska radne snage izvana. Tako je u to vrijeme CDU-ov političar Jirgen Ritgers, koji je poslije postao premijer savezne pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije, u jednom intervjuu rekao:
“Umjesto Indijaca, na kompjuterima bi morala biti naša djeca!”
A onda se nije dogodilo ni jedno ni drugo. Pokušaji dovođenja Indijaca u Njemačku, koje je kasnije preduzimala njemačka vlada sastavljena od socijaldemokrata i zelenih, ostali su bez uspjeha. A ni njemačka djeca se nisu uspješnije obučavala na kompjuterima, posebno ne u školama.
Suštinski razlog za ovakve čudnovate debate bio je taj što se njemački političari nisu usuđivali otvoreno reći ono što je bilo činjenično stanje: a to je da je Njemačka odavno useljenička zemlja. 1960-tih godina, pa i ranije, počeli su stizati Italijani, Turci, Portugalci i Grci. Namjerno su ih nazvali gastarbajterima – radnicima koji su bili samo gosti u Njemačkoj. Ovaj naziv je sugerisao da bi se oni jednog dana trebali vratiti u svoje zemlje. Oni to nisu učinili – ostali su, dobili djecu, a sada i njihova djeca imaju djecu. Mnogi od njih nikada se nisu mogli osjećati kao kod kuće jer je nedostajala poruka da su oni trajno dobrodošli. To je dovelo do problema u integraciji, s kojima se Njemačka danas susreće.
“Borba kultura” ostala je do danas, samo što se vodi na drugim frontovima: ulogu neprijatelja stranaca preuzela je desno-populistička ‘Alternativa za Njemačku’ (AfD), dok su se etablirane stranke u zemlji udružile protiv nje. Zasluga je i razumne i pragmatične kancelarke Merkel što je svojoj Demohrišćanskoj uniji izbacila iz glave narativ o opasnim strancima. Angela Merkel je odavno uvjerena da Njemačka svoje blagostanje može održati samo uz daljnje useljavanje stranaca.
Sada, nakon utvrđenih činjenica, moraju uslijediti djela: od svih vodećih industrijskih zemalja Njemačka, zemlja s najjačom ekonomijom u Evropi, zauzima mjesto na sredini liste, kada se ljudima u inostranstvu postavi pitanje da li bi rado došli raditi u Njemačku. Birokratija bespotrebno otežava stvari, a i plate su u drugim zemljama bolje. Nerijetko nedostaje tzv. “kultura dobrodošlice“. I vijesti o ekstremno desničarskim i antisemitskim napadima odvraćaju potencijalne useljenike od dolaska u Njemačku.
Nezavisno od neosporno utvrđenih činjenica da su ovoj zemlji potrebni useljenici kao radna snaga i dalje se vodi rasprava o izbjeglicama. Nakon što je izbjeglički talas zapljusnuo zemlju tokom 2015. i 2016. godine, došlo je do niza pooštravanja propisa o azilu. Pri tome i došljaci daju svoj doprinos u popunjavanju otvorenih radnih mjesta. U protekle četiri godine je skoro pola miliona izbjeglica našlo posao u Njemačkoj. U narednom periodu će i mnogi Britanci, šokirani zbog izlaska njihove zemlje iz EU, željeti da dođu u Njemačku – a mnogi od njih će i trajno ostati.
To će ovu zemlju trajno promijeniti – biće šarenija i raznolikija. Bez obzira na izljeve bijesa huškača iz redova krajnje desnice: činjenice niko ne može osporiti i to je većina u Njemačkoj konačno shvatila, zaključuje “Deutsche Welle“.
