Visoki troškovi brige o djeci naveli su mnoge roditelje da se prijave takozvani au pair program State Departmenta koji mladima iz cijelog svijeta omogućava da do godinu dana žive u američkoj porodici i brinu o djeci, a pored smještaja i hrane dobijaju i džeparac, piše “VOA“.
Gitika Kol, živi sa dva sina u saveznoj državi Merilend. Učestvuje u programu za dolazak dadilja iz inostranstva, od 2015. godine.
“Ima mnoštvo razloga zbog kojih je zašto je taj program dobar za našu porodicu. Jedan od njih je definitvno kulturna razmjena, a drugi razlog je njegova pristupačanost“, kaže Gitika Kol.
O Gitikinoj djeci brine Ketrin Rodrigez, koja u rodnom Meksiku studira međunarodne odnose.
“Dopada mi se taj program, uživam da budem sa djecom i želim da usavršim engleski. Mislim da je ovo najbolji način za to“, objašnjava Rodrigez.
Ketrin i drugi učesnici programa u Americi borave na vizi za razmjenu J1. Pristaju da rade do deset sati dnevno ili četrdeset pet sati nedjeljno, slobodne su jedan vikend mjesečno i imaju dvije nedjelje odmora. Gitika Kol kaže da dadilja Ketrin prevashodno vodi računa o djeci.
“Ona brine od dječijim stvarima, sprema nam ručak, a djeci priprema doručak. Vozi mlađeg sina u školu. Poslije škole preuzima starijeg sina i vodi ga na vannastavne aktivnosti. Ide sa njima u biblioteku, kupa ih i daje im večeru. Nekoliko puta tokom sedmice skuha nešto za cijelu porodicu“, kaže Gitika Kol.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Za sav taj rad, porodica domaćin je plaća sto devedeset pet dolara i sedamdeset pet centi i još pet stotina dolara sedmično za obrazovanje. Međutim novac se brzo troši na prijevoz, proizvode za ličnu higijenu i duge stvari, pa ima dana kada Ketrin Rodrigez mora da traži novčanu pomoć od porodice u Meksiku.
Kritičari, poput Danijela Koste sa Instituta za ekonomsku politiku, kažu da program treba da se potpuno izmijeni.
“Kriza oko brige o djeci u Americi ne može se riješiti iskorištavanjem nedovoljno plaćenih radnika iz inostranstva. Treba uložiti u taj sistem I osigurati da oni koji vode brigu o djeci budu i adekvatno plaćeni“, kaže Kosta.
Agencije, koje uz odobrenje vlade, regrutuju dadilje iz inostranstva odbacuju te kritike. Međutim, u julu prošle godine, pristale su da isplate 65 miliona dolara za poravnanje na osnovu tužbe da su dadilje plaćali manje od federalne i državne minimalne cijene rada.
Agencije kažu da je je početna zarada učesnika programa 7 dolara I 25 centi, od čega se oduzima 40 posto za stan i hranu što znači da su plaćeni samo 4 dolara i trideset pet centi na sat.
Kao većina roditelja, Gitika Kol je veoma zadovoljna programom i kaže da postoje razni načini da se nagrade dadilje, uključujući i slobodnim danima za praznike.
“Dajemo im više od propisanog, mi volimo naše dadilje iz inostranstva I vodimo računa o njima. Želimo da se rado sjećaju vremena provedenog sa nama. To je više od posla. To je način života i obostrana korist.”
Iz agencije koja je sponzorisala Ketrin Rodrigez rekli su da porodica domaćin može da plaća više, ako želi. Isto su ponovili i iz Saveza za međunarodnu razmjenu.
Međutim, dadilje to nisu znale ranije, ali od jula 2019. agencije sponzori su dužni da ih o tome informišu.
Federalni apelacioni sud Masačusetsa nedavno je presudio da agencije sponzori moraju da plaćaju dadilje najmanje dvanaest dolara i sedamdeset pet centi na sat, što je minimalna cijena rada u toj državi.
Kao i mnoge druge dadilje iz inostranstva, i Ketrin uživa u svom poslu i ne prigovara, bar ne otvoreno, da je malo plaćena. Ona se nada da će tokom boravka u Americi upoznati kulturu i običaje ove zemlje što je bio i razlog da se prijavi za ovaj program.
