“Moram da radim dodatni posao kako bih osigurao dovoljno novca za svoju porodicu. Ja često režem drva i tako zaradim dodatnih 500 KM/256 EUR. Ali kada sve sastavim, to skoro jedva pokrije naše troškove”, Marko, 48, prenosi “Buka“.
“Moja djeca imaju 5 i 7 godina i nikada nisu bila na moru. To im je neostvarena želja. Mi čak nemamo dovoljno novca ni da ih odvedemo samo na vikend. Živimo s roditeljima moga muža i naše plate nisu dovoljne za sve naše potrebe, tako da ne možemo ni pomisliti na odlazak na more”, Mirjana, 33.
“Iako sam se žalila na se*sualno uznemiravanje, niko nije reagovao. Ovakvo ponašanje je poznato u fabrici i čuva se kao javna tajna, a neke radnice ga odobravaju i dobile su unapređenje na taj način. Ja se ne slažem s ovakvim ponašanjem i, čim nađem drugi posao, ovaj ću napustiti. Sada moram raditi pod ovakvim okolnostima jer sam samohrana majka troje djece”, Almedina, 33.
Ovo je samo dio priča radnica i radnika iz tri privatne fabrike (dvije u Republici Srpskoj i jedna u Federaciji BiH) koje proizvode odjeću i obuću za zapadnoevropske brendove do kojih je došao Helsinški parlament građana Banjaluka u saradnji sa Friedrich Ebert Stiftung BiH tokom istraživanja kome je za cilj bilo pokazati kakav je položaj radnika i radnica u tekstilnoj industriji, za kolike plate rade, poštuju li se zakoni i njihova prava.
Svi intervjui su rađeni izvan fabrike.
PRAVA KOJA SE KRŠE
Kako se navodi u istraživanju prosječna neto plata intervjuisanih radnika/ca je iznosi 565 BAM/289 EUR, dok je prosječna neto plata s prekovremenim radom 598 BAM/306 EUR. To znači da radnici u tekstilnoj industriji svojom platom mogu pokriti tek trećinu onoga što im je neophodno za osnovne životne potrebe. Takođe utvrđeno je i da je prekovremeni rad ili neplaćen ili je plaćen ispod zakonskog minimuma (30% uvećanje u odnosu na redovan rad). Najčešće je obavezan, a ne volonterski.
“Radnici/ce ne dobivaju platne liste i potpuno su neupoznati s načinom obračuna plate. Radno vrijeme je od 7 do 15 sati, ali većinu dana radnici/ce ostaju prekovremeno, kako bi završili narudžbe. 80% ispitanika izjavilo je da ostaje raditi do 17 sati najmanje 2-3 puta sedmično, a usto im je i svaka subota radna”, evidentno je u jednoj od tri fabrike koje su bile predmet istraživanja.
Što se tiče godišnjeg odmora on je često kolektivni, tako da radnici/e ne mogu birati kada ga žele koristiti, a postoje i poteškoće za dobijanje zakonom propisanog godišnjeg odmora, kao i slobodnih dana. Zanimljivo je da je samo jedan od intervjuisanih radnika rekao da je iskoristio svoj puni godišnji odmor, definisan zakonom. Svi ostali su izjavili da su koristili samo 7 do 10 dana godišnjeg odmora od minimalno 20 dana definisanih zakonom.
Nadalje u jednoj od fabrika pronađen je dio radnika/ca bez ugovora o radu, i takođe u jednoj fabrici radnice su ucjenjivane da pružaju seksualne usluge, dok su u sve tri fabrike radnici/e doživjeli verbalno zlostavljanje (vikanje i nazivanje pogrdnim imenima).
Kao jedan od problema u Republici Srpskoj identifikovan je nepostojanja sektorskog kolektivnog ugovora.
RADNICI NE VJERUJU SINDIKATIMA
“Sindikat radnika/ca bi trebao štititi prava radnika/ca, ali radnici/e koje smo ispitivali kažu da ne vjeruju sindikatima. Skoro svi intervjuisani radnici/e iz fabrika u kojima postoji sindikalno organizovanje rekli su da nemaju povjerenja u svoje predstavnike zato što su sindikalni predstavnici povezani s vlasnicima fabrike i zato što nikada ozbiljno ne rade na rješavanju njihovih pritužbi. Radnici/e se boje pristupiti sindikatu zbog pritiska menadžmenta fabrike. Inspekcija rada je druga institucija od koje se radnici/e osjećaju izdanim. Radnici/e su nam rekli da inspektori nikada ne razgovaraju s radnicima/ cama o uslovima rada u fabrici nego samo razgovaraju s menadžmentom fabrike”, navodi se u istraživanju.
PREPORUKE
Istraživači su na kraju I dali preporuke za izlazak iz ove situacije.
Jedan dio odnosi se na brendove – plaćati višu otkupnu cijenu proizvoda i voditi računa o tome da radnici/e primaju dostojanstvenu platu; Vršiti nadzor dobavljača u BiH vezano za kršenje radnih prava; voditi računa o tome da se s radnicima/cama postupa dostojanstveno, a drugi dio preporuka za vlasti BiH- usvajanje novog/izmjena trenutnog zakona o radu ili usvajanje podzakonskih akata kojima će se definisati minimalna radna prava i tako prevazići kršenje radnih prava zbog nepostojanja kolektivnog ugovora; povećati minimalnu platu na nivo dostojanstvene plate I intenzivirati rad inspekcije rada.
