Iako se smatralo da će se u 2020. godini zbog pandemije iseljavanje zaustaviti, lani je naša zemlja ostala bez 85.000 stanovnika. Ili grada veličine Prijedora, prenosi “Buka“.
Pojedini dijelovi BiH – Kupres, Livno, Grahovo, Glamoč, Sanski Most, Bosanski Petrovac, Bihać, Cazin – su pusti, ljudi ovdje gotovo da i nema.
Sanski Most prednjači u odlasku kompletnih porodica, ali i mladih ljudi, a brojni su i poslodavci koji u ovom momentu ne mogu naći radnu snagu u Sanskom Mostu, pa se radnici angažuju iz pet susjednih gradova, najviše iz Prijedora i Bosanskog Petrovca.
„Imamo i podatak da je samo od januara do aprila ove godine u Unsko-Sanskom kantonu zatraženo 11.500 uvjerenja o nekažnjavanju, a to je prvi znak odlaska. Od ovog broja već je evidentiran odlazak čak 3.000 mladih“, priča za BUKU Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH, organizacije koja od 2013. godine, osim svojih redovnih aktivnosti koje provodi, evidentira i odlazak satnovništva sa ovih prostora. Tako njihova evidencija kaže da je u periodu od 01.01.2013. do 2020. godine BiH napustilo 315.000 ljudi, koji zajedno sa 85 000 koliko ih je evidentirano lani, čini 400.000 pojedinaca koji su napustili Bosnu i Hercegovinu.
A odlaze svi – prvo su to bili povratnici, potom pojedinci, a posljednjih godina kompletne porodice i mladi školovani ljudi.
„Izuzetno mi je teško govoriti o odlasku naših ljudi jer smo jako puno snage, energije i znanja uložili u sam proces povratka, ali i kompletno stanovništvo provodeći projekte kojima je cilj samozapošljavanje i ostanak na ovim prostorima. Podaci o 400. 0000 ljudi koji su otišli za osam godina su jako alarmantni, a mi sigurno nismo mogli obuhvatiti svaki odlazak“, priča za BUKU Zukić.
Dodaje da su članovi Unije nedavno boravili u Posavini, gdje je situacija sa odlaskom ljudi dosta alarmantna, posebno u opštini Odžak, odakle odlaze ljudi iako rade u struci, imaju stabilna primanja i riješeno stambeno pitanje.
„Bila sam prisutna u Odžaku kada mi je medicinska sestra, a i muž joj takođe radi u zdravstvu, rekla da odlaze i da jedva čekaju da zaborave i svoju kuću i radno mjesto koje su imali, jer je odnos prema državi i životu ovdje za njih kao jedna vrsta traume, koju niko ne može popraviti. I, zaista, stanje u lokalnim zajednicama je takvo da, ako pripadate političkoj partiji, ako ste podobni, možete se nečemu i nadati. U suprotnom, prepušteni ste sami sebi, borbi za opstanak, a institucije koje treba da brinu, i čiji je zadatak da brinu o građanima, potpuno su dehumanizovane. Lokalne vlasti bi se trebale približiti građanima, osjetiti njihove potrebe, a ne biti same sebi svrha, jer svima bi već trebalo biti jasno da ljudi ne idu samo iz materijalnih razloga. Jednostavno ih je konstantno čekanje na nešto bolje, koje se uporno ne događa, dovelo u stanje apatije“, ne krije razočarenje Zukić izostankom, kako reakcije lokalnih zajednica, tako i viših instanci vlasti, uprkos brojnim apelima da se problemu odlaska mora posvetiti pažnja i dati dugoročna i učinkovita rješenja.
Zanimljivo je, kaže, da su ljudi iz Bobanovog Sela i Šuškovog Naselja pored Čapljine, odakle su ranije odlazili na nekoliko mjeseci, pa se vraćali, sada otišli trajno, te da su zamolili komšije da uveče u njihovim kućama pale svjetla, kako bi lokalna vlast stekla utisak da ti ljudi nisu otišli i da ima neko tu.
Sama lokalna vlast ne može doći do podataka o odlasku, jer se ljudi ne odjavljuju i ni na koji način ih ne obavještavaju o tome.
Kao rijedak pozitivan primjer lokalne zajednice ističe Mrkonjić Grad, koji je ove godine u svom budžetu izdvojio 425 000 za pomoć poljoprivredi i ljudima koji se planiraju baviti turizmom. U ovoj lokalnoj zajednici, kaže, nije posebno izražen ni odlazak građana.
Pored trajnog odlaska, evidentan je i povremeni odlazak na rad, prije svega u Hrvatsku i Sloveniju.
„Prvo mjesto odlaska je Hrvatska, ali imamo i čitav dio Srednjebosanskog kantona i ZDK koji rade u Sloveniji, a onda ih ti poslodavci šalju u Švedsku, Norvešku… To su radni odlasci, radne migracije. Ako je dnevnica ovdje 80 KM, a tamo 80 eura, ljudi ne razmišljaju puno i odlaze. Jer ovdje vlada jedna apatija među ljudima, pa kada mu nudite i dobre uslove, misle da je to samo trenutno i da će opet doći do razočarenja. Kažu ‘1200 KM, ma pusti to, to je jedan mjesec, a šta ću poslije’. Ljudi odmah u startu ne vjeruju u takve stvari. A za to je kriva apatija u kojoj se nalazimo“, ističe Zukić, dodajući na kraju da je poruka ljudi u BiH jasna – dajte nam šansu bez partijske knjižice, obezbijedite normalizaciju životnih uslova, priliku da živimo od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH. Građani, kaže, često ističu da nije sve u novcu, poslu, već da veliki dio problema leži u atmosferi koja predugo vlada u BiH. Smeta im što se zakoni ne provode, što nema sankcija za one koji ne rade po zakonu. Smeta im što neko prima platu za posao koji ne radi profesionalno, smeta im što se neko zaposli preko noći i to na radno mjesto za koje nije kvalifikovan, ali je politički podoban. Smeta narodu nepravda, zaključuje, želi ono što dobija u uređenim zemljama – osjećaj bezbjednosti i zaštićenosti.
