Rezidentna koordinatorica Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini dr. Ingrid Macdonald ovih se dana osvrnula na činjenicu da hiljade građana ove zemlje svake godine isele u potrazi za boljom perspektivom u inozemstvu, a procjena je da 47 posto mladih razmišlja o odlasku iz zemlje, piše Večernji.
– Socioekonomski oporavak ne može se jednostavno ostaviti za kasnije. Čelnici i institucije Bosne i Hercegovine nemaju vremena za gubljenje – naglasila je.
Odlazak kad je dosta svega
Nažalost, mnogim žiteljima se čini da u zemlji tek treba spasiti što se spasiti da jer zbog iseljavanja u većini branši nedostaje stručnjaka, primjerice, na građevinske majstore čeka se i do pola godine. Najava Njemačke da će već ove godine minimalna satnica prijeći 10 eura motiv je za novo iseljavanje. Mlađi čovjek koji je Sarajevo zamijenio Berlinom priča nam o troškovima u “obećanoj zemlji”, ali i tome da je odavde otišao jer mu je bilo dosta svega.
– Da se razumijemo, plaća nije bila osnovni razlog. Do kraja života sam mogao u Sarajevu dobro živjeti, otići na ljetovanje i zimovanje, priuštiti neke stvari koje mnogi žitelji moje zemlje ne mogu. Međutim, psihički me je sve iscrpljivalo, iste teme, isti ljudi, borba za bolju prošlost. Mi nismo izišli iz ‘90-ih, razlika je samo u tome što se sada ne puca i mnogi objekti su obnovljeni, izgrađeni novi, ali ta neka špranca je ostala u tim godinama. Sjednem s prijateljima na piće, gledamo u neki objekt i priča samo krene u smjeru što se na tom mjestu događalo ‘90-ih godina i vrate se te neke bolne stvari od kojih se nikako ne može pobjeći. Ovdje sada bacim pogled na historijske znamenitosti, građevine koje godinama možeš promatrati i diviti im se, istraživati nešto novo. Da se razumijemo, ja volim BiH, ali ta atmosfera u zemlji je neizdrživa – priča sagovornik koji radi u IT industriji.”
Za stan i režije izdvaja oko 1200 eura mjesečno.
– Za stan od 50 kvadrata platit ćete oko 1000 eura. Bilo je jeftinije prije pandemije. Onda za režije nekih 250 – 300 eura. Ako uzmemo u obzir da je za 10 eura kvadrat stana skuplji u Münchenu nego u Berlinu, onda sam dobro i prošao – priča nam. Niz je i drugih troškova na koje valja misliti. Primjerice, ako ćete na ručak u restoran, teško ćete proći ispod 20 eura. Troškovi automobila godišnje, s registracijom i popravcima budu oko tri hiljade eura.
U prosjeku, za najam stana, režije, hranu i piće, automobil, odjeću i obuću izdvoji se od 2200 do 2500 eura mjesečno. Od 1. jula u Njemačkoj se minimalna satnica s 9,82 eura podiže na 10,45 eura, a zakonski propisana minimalna plaća u Njemačkoj će se 1. oktobra povećati na 12 eura, od čega će imati koristi čak 6,2 miliona zaposlenika. Upravo je među njima najviše žitelja sa zapadnog Balkana pa je njih i najviše obradovala ova vijest.
A kakav je život u Bosni i Hercegovini s prosječnom plaćom? Nemoguć ako se živi s kreditom ili u stanu koji je unajmljen s obzirom na to da je prosječna mjesečna košarica za četveročlanu porodicu prešla dvije hiljade maraka. Ko ima sreću, ima kuću koju su mu roditelji izgradili i vrt u kojem rastu domaće kulture koje ne treba kupovati na tržnici, Bosnom i Hercegovinom može biti zadovoljan. Iako je povratničkih priča, u odnosu na one koji su otišli, malo, povremeno se pojavi neko čija priča i na to potiče. Tako su u pandemijskoj 2020. zazvonile riječi Marinka Marića, poduzetnika iz Žepča koji je novac zarađen u Njemačkoj odlučio uložiti u svoj kraj i pokrenuti tvrtku.
– Vratio sam se ovdje s porodicom. Život je malo sporiji i ima neke svoje prednosti. Vjerujem da ću svojim primjerom pokazati da se može napraviti dobar posao u ovoj zemlji. Ono što cijenim u Njemačkoj jest njihov način rada i pristupa poslu. Želim vjerovati da svojim radnicima prenosim dobre prakse i upravo to iskustvo – njegove su ranije riječi. I upravo u tom smjeru treba razmišljati.
