Dr. Džil Bolt Tejlor (Jill Bolte Taylor), američka naučnica koja se bavi istraživanjem mozga, opisala je vlastito iskustvo hodanja po rubu života i trenutka smrti u knjizi ”My Stroke of Insight”. Doživjela je strašan moždani udar i to iskustvo joj je posve promijenilo prioritete u životu. Kaže da je osjetila neko strahopoštovanje dok je umirala koje se miješalo s blaženom euforijom.
Imala krvarenje u mozgu
Do krvarenja je došlo u lijevoj polutki njenog mozga, i to se širilo toliko brzo da je nakon četiri sata bilo veličine šake.
– Ulazila sam i izlazila iz svijesti svojom desnom polovicom mozga. Kad sam stigla u bolnicu, krvarenje je bilo približno veličine šake u lijevoj polutki. Tokom jutra sam ušla u neku blaženu euforiju, svijest moje desne strane mozga. A onda bih se vratila i bavila detaljima o tome kako sebi pomoći – ispričala je i dodala da je tokom te borbe za život upadala naizmjence u nesvjesno i svjesno stanje tokom kojeg je znala šta se događa s njom i oko nje, ali osjećaja straha nije bilo.
– Bila sam vrlo blagoslovljena. Nisam se nimalo bojala. Ležala sam tamo u blaženoj euforiji u desnoj strani mozga. Ili sam bila u lijevom mozgu, zaokupljena pokušajima shvatanja šta trebam učiniti da upravljam vlastitim spašavanjem – prisjetila se iskustva koje joj se urezalo u pamćenje za cijeli život.
– Moždani udar me promijenio sto posto. Udaljilo me od vjerovanja da sam središte svijeta i da je važno samo ”ja i moje”. Cijeli taj krug, svijest o meni kao pojedincu, nestao je, a u nedostatku fokusa na sebe prebacila sam se u svijest da sam dio čovječanstva. Postala sam otvorenija, ekspanzivnija i fleksibilnija prema mogućnostima, za razliku od ”evo šta želim, a ovo su koraci koje ću poduzeti da bih dobila ono što želim”. Odmaknula sam se od linearnog načina gledanja na svijet i svog odnosa prema njemu. Živim otvorenije prema mogućnostima onoga što može biti i što mi najbolje odgovara – rekla je.
Samrtna postelja
Kaže i kako je na samrtnoj postelji shvatila šta je zapravo važno u životu, tako da su joj danas prioriteti sasvim drugačiji nego prije moždanog udara.
– Autentično ja je dio nas za koji čvrsto vjerujem da se pojavljuje u posljednjih pet minuta našeg života. Kad smo na samrtnoj postelji, lijevi dio mozga se počinje rasipati, a mi se odmičemo od svih akumulacija i vanjskog svijeta, jer to više nije vrijedno. Vrijedno je ono što smo kao ljudi i što smo svojim životima učinili da bismo pomogli drugima. Svi se suočavamo s tim i mislim da je to ”sudnji dan”, ali mislim da to nije prosudba nečega što je izvan nas, to je prosudba nas samih – nastavila je.
S obzirom na to da je po neuronaučnicima sluh osjetilo koje među posljednjima nestaje, a kao što kaže dr. Tejlor, blaženo iskustvo može zamijeniti strah od umiranja, ove bi informacije mogle biti korisne za pružanje utjehe porodici i prijateljima i usmjeriti ih kako da se ponašaju dok stoje uz postelju voljene osobe kojoj nije preostalo puno života, prenosi psychologytoday.com.
– Čuli smo da ljekari često svjedoče pozitivnim reakcijama kod pacijenata ako voljeni razgovaraju s njima u tim posljednjim trenucima. Kada je naša majka ležala na samrti, moja sestra i ja smo sjedili uz nju, držali smo je za ruku i šaputali riječi utjehe dok uređaj u bolnici nije pokazao ravnu crtu. Intuitivno smo pomislili da bi nas majka možda mogla čuti. Niko sa sigurnošću ne zna šta se događa dok umiremo, ali istraživanja nekih neuronaučnika pokazuju da bi naša intuicija mogla biti u pravu – ispričao je dr. Brajan E. Robinson (Bryan), američki književnik, psihoterapeut i profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline.
– U posljednjim satima prije očekivane prirodne smrti mnogi ljudi ulaze u razdoblje nereagiranja kad više ne reagiraju na vanjsko okruženje. Anegdotska izvještaja iz iskustava bliskih smrti obično uključuju priče o umirućoj osobi koja čuje neobične zvukove ili čuje kako je proglašavaju mrtvom. U revolucionarnoj studiji iz juna 2020. godine objavljenoj na Scientific Reports neuronaučnici su otkrili prve empirijske dokaze da neki ljudi mogu čuti šta se događa oko njih tokom te faze negiranja, nekoliko sati prije smrti – pojasnio je.
Radi se o istraživanju neuronaučnika s Univerziteta Britanske Kolumbije koji su pomoću EEG indeksa mjerili električnu aktivnost u mozgu pacijenata iz hospicija u bolnici St. John’s dok su bili pri svijesti i kad su prestali reagirati.
Sluh posljednji ”umire”
Također, u istraživanju su koristili i kontrolnu skupinu mladih, zdravih učesnika. Pratili su reakcije mozga na tonove i otkrili da su slušni sistemi umirućih pacijenata reagirali slično onima kod mladih, zdravih ispitanika, i to samo nekoliko sati prije nego što su preminuli.
Zaključili su da ”mozak koji umire reagira na zvučne podražaje čak i tokom nesvjesnog stanja te da je sluh posljednje osjetilo koje ulazi u proces umiranja”. Mnogi ljudi koji su imali iskustva blizu smrti opisuju to kao osjećaj strahopoštovanja ili blaženstva, kao i to da su se nevoljko vratili u svoja tijela.
