“Roditelji su doveli dijete zbog nesvakidašnjeg, bizarnog ponašanja. Dijete je mirisalo stopala gostima, zavlačilo se pod sto i skičalo kao prase”, priča za “Blic” ovaj psiholog.
Kada je slučaj završio u njegovoj ordinaciji, Panović je pitao roditelje da li dijete možda gleda crtani “Pepu prase”, na šta su mu oni odgovorili potvrdno i dodali da dijete taj crtani obožava i da ga gleda i po sedam sati dnevno.
“Ako nego konzumira neku vrstu informaciju u toj količni, kod djeteta sadržaji tog crtanog filma postaju dominatni dio njegovog iskustva prema realnosti i zato dijete reprodukuje naučeno ponašanje”, ispričao je Panović.
Rješenje je uslijedilo kada su roditelji izveli djete napolje na igralište i ponudili mu neke druge sadržaje kao što su skakanje, igranje na vazduhu sa drugom djecom.
“To je bilo sve ono što se u realnom životu naziva pravom igrom, gdje se stvara osejćaj radosti i smijeha, u kome je dijete živi učesnik među drugom djecom, a ne pasivni prijemnik virtuelnih sadržaja iz crtanog ili video igara”, kaže nam on.
Nakon nekoliko dana, dodaje, dijete je potpuno prestalo da gleda crtani film zato što su mu se roditelji posvetili na potupno drugačji način.
“Neki roditelji danas nisu posvećeni dovoljno svojoj djeci. Nakon određenog vremena dijete je postalo sretno i u potpunosti zaboravilo na crtani film”, objasnio je Panović.
Histerija zbog mobilonog telefona
Već od ranog detinjstva, djeca znaju da koriste mobilne telefone, iako u početku to može da posluži kao neka vrsta animacije, iz dana u dan tako najbrže dolazi do ovisnosti od ovih uređaja.
On ispričao i slučaj četvorogodišnjeg dječaka koji je bio opsjednut mobilnim telefonom. Dječak živi u višečlanoj i višegeneracijskoj porodici gdje svi puno koriste mobilne telefone. Nije išlo u obdanište, a telefon mu je bio glavna perokupacija.
“U jednom momentu, dijete je htjelo da telefonira, a kada mu majka to nije dozvolila uslijedila je njegova burna rekacija. Dijete je počelo da vrišti i na kraju je bacilo telefon. Nakon toga došli su kod mene da potraže pomoć”, ispričao je psiholog Panović za “Blic”.
Fenomen sve veće prisutnosti ekrana u ljudskim životima, mogu da proizvedu brojne nedostake. Sve je veći broj ljudi koji malo vremena provode družeći se sa drugima ili radeći neki kreativni posao.
“Mi se ne poznajemo, a već smo počeli da se otuđujemo. Ogroman broj porodica ne može da uspostavi minimalnu komunikaciju sa svojom djecom i to je stvarno jako tužno”, istakao je klinički psiholog.
Provedeni sati i dani na internetu i društvenim mrežama, mogu negativno uticati na nas, pogotovu na djecu gdje dolazi do izražaja veliko nezadovoljstvo, kao i prisustvo imaginarnog svijeta.
“Djeca se otuđuju od suštine i žive u jednom nestvaranom, bajkovitom svijetu, koji im na njihovu radoznalost nudi mnogo toga što je nevaspitano, nepoučno i agresivno”, objasnio je psiholog Panović.
