1. Očekujemo od djece nešto za što još nisu spremna
Tražimo od novorođenčeta da bude tiho, od dvogodišnjaka da mirno sjedi, a od četvorogodišnjaka da samo pospremi sobu. U svim ovim situacijama smo nerealni – roditelji ponekad očekuju od svoje djece nešto što bi i starijem djetetu bilo teško.
2. Ljutimo se ako dijete ne udovolji našim potrebama
Dijete može samo ono što može. Ako ne može uraditi ono što tražimo, nepošteno je očekivati ili zahtijevati više, a ljutnja samo pogoršava stvar. Postoje granice dječijih mogućnosti, a ako mi ne prihvatamo te granice, frustriramo i sebe i djecu.
3. Ne vjerujemo dječijim motivima
Ako dijete ne udovolji našim potrebama, odmah pretpostavljamo da izaziva. Trebali bismo se umjesto toga staviti u dječiju kožu i sagledati situaciju iz njihove vizure da bismo utvrdili istinu. Prkosno dijete možda je bolesno, umorno, gladno…
4. Ne dozvoljavamo djeci da budu djeca
Zaboravljamo kako je nama bilo dok smo bili djeca. Naravno da će zdravo dijete biti živahno.
5. Obrnuto postavljamo stvari
Umjesto da prihvatimo roditeljsku ulogu i udovoljimo djeci, očekujemo da ona udovolje nama. Ponekad smo toliko fokusirani na svoje neudovoljene potrebe i frustrirani da potpuno zaboravimo da dijete ima i vlastite potrebe.
6. Kritiziramo kad dijete pogriješi
Djeca imaju malo iskustva u životu, neminovno je da griješe. Greške su prirodni način učenja. Umjesto da razumijemo dijete i pomognemo mu, kritiziramo ga.
7. Zaboravljamo koliko kritike mogu povrijediti dijete
Mnogi shvataju da je loše i štetno fizički kazniti dijete, ali mnogi i zaboravljaju da bole i riječi.
8. Zaboravljamo koliko iscjeljujuće djeluju postupci puni ljubavi
Upadamo u začarani krug krivice i lošeg ponašanja umjesto da djetetu pružimo ljubav, potvrdu i umirenje, samopoštovanje i sigurnost kroz zagrljaje i lijepe riječi.
9. Zaboravljamo da je naše ponašanje najbolji uzor djetetu
Djeca uče iz primjera, a ne iz onoga što govorimo. Roditelj koji udari dijete jer je ono nekog udarilo i kaže mu da je to loše, zapravo uči dijete da je udaranje uredu za one koji imaju moć. Roditelj koji na probleme odgovara mirnim rješenjima uči dijete kako da postane dobra osoba.
10. Vidimo samo spoljašnje ponašanje
Kad nas djetetovo ponašanje razočara, trebalo bi više nego ikada “pretpostaviti najbolje”. Trebalo bi vjerovati da dijete misli dobro i ponaša se najbolje što može u određenim uslovima (i očiglednim i skrivenim od nas), a u skladu sa količinom iskustva u životu.
Ako uvijek pretpostavimo najbolje o svom djetetu, ono će biti slobodno i učiniti najbolje što može. Ako dajemo ljubav, ljubav ćemo i dobiti, piše “Avaz“.
