Taj fenomen dobio je ime Flinov efekat, prema naučniku Džejmsu Flinu, Novozelanđaninu koji je jedan od prvih primijetio ovaj trend. Kako se testovi inteligencije redovno standardizuju, kako bi se procijenio prosijek i odstupanja, tako bi svaka generacija postizala identične rezultate na testovima. Tek kada su Flin i kolege odlučili da uporede rezultate iz više generacija, shvatio je da se prosjek pomjera nagore.
Svake decenije prosječan koeficijent inteligencije bio bi veći za oko tri boda. Ono što je 1980. godine bio IQ 100, mjeren 1930. godine bio bi IQ 115.
Flinov efekat vrijedio je tokom većeg dijela 20. vijeka. Svaka generacija postajala je sve inteligentnija, ali sve više podataka ukazuje na zabrinjavajući kraj ovog trenda i preokret u drugom smjeru. Kolektivni koeficijent inteligencije, čini se, počeo je da opada širom svijeta.
Šta se dogodilo?
Od početka devedesetih godina prošlog vijeka do danas koeficijent inteligencije počeo je da pada širom razvijenog svijeta. Ovaj trend prvi su primijetili norveški naučnici, koji su proučavali rezultate testova inteligencije vojnih regruta između 1950. i 2002. godine. Podaci iz prošlog vijeka većinom su bili u skladu sa Flinovim efektom, ali sredinom devedesetih Flinov efekat je nestao i koeficijent inteligencije počeo je da opada.
Uslijedile su zabrinjavajuće potvrde novog trenda, dobijene iz podataka o inteligenciji danskih regruta, potom podaci iz Ujedinjenog Kraljevstva koje je prikupio sam Flin. Prema studiji iz 2009. godine prosječan koeficijent inteligencije 14-godišnjih Britanaca pao je za oko dva boda između 1980. i 2008. godine.
Kako prenosi “B92“, prema svim dostupnim podacima, Flinov efekat počeo je da usporava u osamdesetim godinama prošlog vijeka, i potpuno je nestao u devedesetim. Čovječanstvo je, čini se, došlo do vrhunca kolektivne inteligencije.
Da bismo znali zašto je nestao, bilo bi dobro znati šta ga je uopšte uzrokovalo. Uticaj gena na inteligenciju je dosta značajan, ali nije presudan.
Jednako važni za razvoj inteligencije su spoljni faktori – okruženje u kojem odrastamo, ishrana, to koliko smo često bolesni, podsticajna i stimulativna okolina, i brojni drugi faktori. Inteligencija može da se uporedi sa visinom. Tokom prošlog vijeka generacije su takođe odrastale u sve više i više, dok je prosječna visina rasla.
Iako se geni za visinu nisu mijenjali, kao ni za inteligenciju, djeca su odrastala u sve zdravijem okruženju, sa sve manje zaraznih bolesti, sve boljom ishranom i sve boljim obrazovanjem.
Promjene u društvu dovele su do drugačijeg ispoljavanja gena, zbog kojih smo postajali sve viši i inteligentniji.
Koje teorije objašnjavaju pad?
Kontroverzni naučnik Ričard Lin veliki je zagovornik disgenike, pojma obrnutog od eugenike. Prema njegovom mišljenju, do pada u koeficijentu inteligencije dolazi zato što ljudi sa nižim koeficijentom inteligencije u modernom društvu imaju više djece.
Lin za pad inteligencije okrivljuje i imigrante iz zemalja u kojima je prosječan koeficijent inteligencije niži nego u zemljama u kojima je opažen pad, poput Britanije, Norveške i Danske, ali najnovija norveška studija opovrgla je njegove tvrdnje ukazujući na vrlo uvjerljive argumente da su i Flinov efekat i njegov preokret uslovljeni faktorima životne sredine.
Kako da znamo da je kriva sredina?
Norveški naučnici Bernt Bratsberg i Ole Rogeberg proučavali su razvoj koeficijenta inteligencije i u pojedinim porodicama – između braće i sestara koji pripadaju različitim generacijama, i otkrili da promjena Flinovog efekta pogađa i porodice, a ne samo prosjek cijele populacije.
Primjera radi, brat i sestra rođeni poslije 1990. godine, između kojih je deset godina razlike, imaće u prosjeku između pola i dva boda razlike u koeficijentu inteligencije, pri čemu mlađi brat ili sestra ima manji IQ.
Norveški naučnici proučili su i eliminisali sve druge mogućnosti, poput većeg broja djece rođene u porodicama čiji roditelji imaju prosječan ili niži IQ, ili uticaja migracija, za koji su zaključili da je zanemarljiv.
Inteligencija mlađih generacija pada, oko dva boda svakih deset godina, i nisu krivi ni disgenika, ni migranti, već se taj pad primjećuje u svakoj prosječnoj porodici. Jedino preostalo objašnjenje jeste da postoji nešto u sredini u modernom društvu što djecu sputava u razvoju.
Šta bi moglo da zaglupljuje djecu?
Flin pretpostavlja, iako za to još nema nikakvih konkretnih dokaza, da je kultura mladih stagnirala, ili da se doslovno zaglupila. Izražava i zabrinutost da se kultura mladih danas fokusira primarno na mobilne telefone, računare i video-igre umjesto na čitanje i međusobne razgovore.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ima još jedno jednostavnije i jezivije objašnjenje: porast zagađenja vazduha. Zagađenje vazduha je danas globalno, a procjenjuje se da porast mikročestica u vazduhu utiče na zdravlje čak 90% svjetske populacije.
Globalno zagađenje moglo bi da bude odgovorno za usporavanje i zaustavljanje razvoja mladih. Ako nešto hitno ne učinimo, pitanje je kakav ćemo svijet ostaviti svojoj djeci, ali i kakvu ćemo djecu ostaviti tom svijetu.
