Deset godina je Mela Bajrambašić maštala o samo jednom, čekajući dan kada će beba u njenom naručju staviti pečat na život ugledne pijanistice i profesorice na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i dati joj najljepšu moguću titulu – titulu majke, piše AJB.
No, nakon 10 godina čekanja, uslijedilo je 10 sekundi pakla filmskih dimenzija, koji je iz temelja promijenio Melin život.
Iznenadno puknuće aorte Melu Bajrambašić načinilo je amputircem, prisililo je da odgovori na do tada najteži izazov gotovo nemoguće borbe za sopstveni život, ali joj je na kraju podario ono za šta, nakon svega što je proživjela, kaže da je vrijedilo sve muke koju je proživljavala, a i sada proživljava – dječaka pod imenom Dani.
Dječakovo tri mjeseca ranije izabrano ime – slučajno ili ne – znači bliskost, a upravo je veza između tada još nerođene bebe i buduće majke presudila da oboje iz ove životne drame izađu živi, jedno uz drugo.
Jer, da se tog dana, 12. juna 2019. godine s Muzičke akademije u Sarajevu nije zaputila na redovni pregled, puknuće aorte zateklo bi je bilo gdje drugo, samo ne u bolnici, u kojoj su ljekari iskoristili, kako su joj rekli, 0,1 posto šanse da joj spase život.
Scenario koji oboje vodi u smrt
Kako su joj kasnije rekli ljekari, od 1980. godine u svijetu je zabilježeno 80 slučajeva poput njenog, a samo su tri osobe preživjele. Bio je to scenario koji u ogromnoj većini slučajeva oboje vodi u smrt. No, ne i u ovom.
„Nikome nije bilo jasno kako se to desilo i kako sam uopšte nosila trudnoću, jer prije toga nije bilo nikakvih naznaka da sa mojom aortom nešto nije u redu. Jednostavno, u bolnici sam osjetila da mi noga trne i onda se sve desilo. Aorta se rasprsnula i zaustavila dotok krvi u desnu nogu. Bio je to scenario iz horor filma. Jednostavno, da je neko zamislio, ne bi mogao gore od onoga što se dešavalo“, priča Mela Bajrambašić.
Srećom u svoj toj nesreći, reakcija ljekara bila je ekspresna i samo zahvaljujući toj, kao i činjenici da se nalazila gdje jeste, sarajevska pijanistica je iz drame izašla kao pobjednica.
Meli Bajrambašić je u devetom mjestu trudnoće u bolnici pukla aorta, zbog čega joj je amputirana desna noga
Kako kaže, doktor Boris Nikulin, kojem se neizmjerno zahvaljuje, odmah je uputio na carski rez, sa željom da se beba što prije izvuče napolje. A samo tri sata poslije toga, bila je na operacionom stolu na Kardiovaskularnoj hirurgiji.
„U transportu sam se probudila iz anestezije i odmah shvatila šta se dešava jer su sestre oko mene plakale i milovale me po kosi. Doktor Nermir Granov, kojeg sam kasnije nazvala ‘anđeo čuvar’, informisao me da se mora obaviti hitna visoka amputacija noge, čak do kuka, te da su šanse da preživim gotovo nikakve. Uz to, i beba je bila u velikoj opasnosti. Tada, doktor Granov je učinio nešto što nikada neću zaboraviti. Kada sam pitala za dijete i rekla da nikada neću znati niti kako izgleda, on je nazvao kolege koje su slikale bebu i poslale mu njegovu fotografiju. Kad mi ju je pokazao, znala sam da ću preživjeti. Rekla sam da mi daju sve što treba da potpišem i da idemo na operaciju“, priča nam Bajrambašić.
Nevjerovatna volja za životom
Nakon zahvata koji je trajao deset sati, te 24-satne inducirane kome, očekivalo se da će Mela 15 dana morati biti u intenzivnoj njezi. Izašla je za svega pet, u nevjerovatnoj pobjedi istrajne majke nad smrću.
„Život mi je bio takav da sam bila predana srednjoj školi, pa fakultetu, na kojem sam željela maksimalan prosjek, ali nikada nisam osjećala da sam ispunjena do kraja. Uvijek je nedostajao taj jedan komadić slagalice. Deset godina sam željela dijete, gledala sam ih na ulicama i maštala da njegujem i podižem svoje. Mislim da mi je to u tim užasnim trenucima dalo nevjerovatnu volju da preživim. Jednostavno mi je, i kada sam bila djelimično pod anestezijom, djelovalo nevjerovatno da ne doživim ono o čemu sam sanjala. To se nije moglo desiti. U svakom sam trenutku bila sigurna da ću živjeti i hvala kompletnom ljekarskom timu što mi je to omogućio“, nastavlja Bajrambašić.
Neka Dani svira gitaru, zbog djevojaka
Upitana da li će Danija usmjeriti da krene njenim stopama i posveti se klaviru, Mela se nasmijala:
„Neeeeeee. Neka igra tenis, fudbal…, sve što bude želio. Umjeto klavira, neka svira gitaru, zbog djevojaka.“
Uz nju, izborio se i dječak Dani. U induciranoj komi je proveo 72 sata.
„Kada sam ga prvi put vidjela u bolnici i uzela u naručje, doživjela sam osjećaj kakav je teško opisati. Pomislila sam – da mi neko ponudi da ponovo prođem sve ovo kako bih osjetila takvu ljubav, i da je to jedini način, odmah bih pristala. A to može samo majka“, priča ona, i nastavlja:
„Svakog dana, kada se probudim i ponovo shvatim da sam izgubila nogu i da stalno proživljavam bolove…, nije lako. Bila sam uspješna i zdrava, a odjednom mi se sve okrenulo naopačke. Sada sam prisiljena paziti na mnogo stvari, ali kada pogledam Danija, sve to zaboravim“, kaže Bajrambašić, koji kaže kako joj i danas najteže pada to što se, u stanju u kakvom jeste, ne može u potpunosti brinuti za bebu.
‘Neću moći trčati s Danijem’
„Izborila sam se za mnogo toga, ali ne mogu ga nositi, ne mogu ga oprati, ne mogu gurati njegova kolica… Gledam drugu djecu kako trče po travi i zamišljam kako će izgledati kada Dani jednoga dana bude tako trčao. Neću moći s njim. Srećom, sada imam jako mnogo prijatelja, oca i brata koji su uvijek tu da mi pomognu, ali kao samohrana majka, jednog dana se trebam moći sama brinuti o njemu“, kaže Bajrambašić.
Želim se vratiti na posao, ponovo svirati i održati koncert, te podići svog Danija, kaže BajrambašićUstupljeno Al Jazeeri
Živjeti na četvrtom spratu zgrade bez lifta i kretati se na štakama teška je muka. Upravo iz tog razloga na pojedinim portalima u BiH, uključujući Pomozi.ba, objavljen je poziv za pomoć, kako bi pijanistica i profesorica klavira mogla, koliko-toliko, vratiti starom životu. Radi se o kupovini visokosofisticirane proteze koja bi značajno poboljšala njene mogućnosti i vratila joj dobar dio ranijeg života.
Tako bi se, takva kakva jeste – a kaže da, kada nešto želi, to mora i dobiti – Bajrambašić mogla vratiti starom poslu i klaviru.
„Ispričali su mi da sam, kada sam se budila iz anestezije, prvo počela micati prstima i rekla – super, u funkciji su. Valjda je to profesionalna deformacija jer, kada sam padala, uvijek sam dizala ruke, samo da je povrijedim prste. A sada, ti prsti morat će pomoći da othranim Danija. Želim se vratiti na posao, ponovo svirati i održati koncert. I podići svog Danija“, kaže Bajrambašić.
