Vijest da je neko dijete ostavljeno, bačeno ili napušteno, dobro nam svima protrese um i natjera nas da se zapitamo – kakav je to čovjek, majka ili otac koji može uraditi tako okrutnu stvar?
Potom uslijedi pitanje i da li svako od nas može da bude roditelj? Na kraju se ipak sve svede na to – kako će to dijete dalje samo? Usvojit će ga ili uzeti na hraniteljstvo, ali šta je sa traumama koje će nositi cijelog života, jer je ostavljeno.
Posljednji u nizu ovakvih slučajeva je i incident koji se dogodio prije nepunih mjesec dana u Žarkovu (Srbija), kada je majka tek rođenog sina bacila u kontejner. Dječak je, na sreću pronađen, a danas je u Drugom osnovnom javnom tužilaštvu saopšteno da će njena kazna iznositi najviše pet godina zatvora, umjesto 10 ili 40. Razlog takve odluke su rezultati vještačenja koji su utvrdili da je ona patila od postporođajne depresije.
Mi vam prenosimo status jedne Tatjane koja je na svom Fejsbuk profilu podijelila veoma potresnu priču iz bolnice u Beogradu. Ono što je doživjela na Institutu za majku i dijete najbolje opisuje sa kakvim se nevoljama ostavljena djeca susreću odmah nakon što im roditelji zauvijek kažu zbogom.
“Beograd, leta Gospodnjeg 2019.
Na odjeljenju je pedesetak djece, sobe su boksovi između kojih je staklo.
U svakoj sobi 4-5 djece. Sa majkama.
U jednom boksu u koji gledam iz druge sobe u krevetiću je beba.
Djevojčica, možda nekih sedam mjeseci.
Sama, oko nje su igračkice, plišane. U roze pidžamici.
Svjetla, svjetla kosa. Krupne smeđe oči, kao u laneta.
Kako je pogledam, kroz staklo, ona mi pruža ručice iz onog krevetića, gleda me pravo u oči i smije se osmijehom najljepšeg ljetnjeg dana.
Nije to onaj osmijeh koji imaju bebe, usputan, slučajan, to je osmijeh neopisive radosti, kao da zvončići zvone, kao da hor malenih glasova pjeva u nekom vrtiću odu radosti.
Kako koja sestra uđe u sobu, ona se sve pokušava pridići, onako malecna, pa im širi ručice, a osmijeh…osmijeh je neizreciv.
Nikad u životu nisam vidjela tako lijep osmijeh.
To je cvjetna leja u prolejće, to je dan bez ijednog oblačka, to je vedro jutro, julsko, negde u rascvjetaloj gori, i neki zečić, i livada, i leptirići, i rosa nekog maja, i ljubičice koje mirišu daleko, daleko…
Sestra je, svaka, uzima u ruke pa je ljube, ljube.
A ona ih sve dodiruje ručicama, ispituje im lica, jagodice prstima, spušta im glavu na ramena, umiljava se i smije se…bože, kako se to dijete smije!
Poslije, opet, niko ne dolazi.
I kad ostane sama, nastavlja da se igra onim igračkicama.
I sve grabi tuđe poglede.
Pa ih nagrađuje tim osmijehom, bistrom vodom planinskih izvora kad topi se snieg niz dovratke neba, u sunce, u sunce!
Došlo je i vrijeme posjeta, bebi i dalje niko ne dolazi.
Mladi lejkar, tridestak mu je godina, ulazi u sobu, pregleda je, pa je uzima u naručje i dugo, dugo ziba.
A ona mu uplela ručice u lice, prepoznaje ga, iskri, iz nje sve iskri!
Opet je sama, gledamo se kroz staklo.
Kako joj mahnem, ona se ozari.
Svaki mi je pogled darovala osmijehom koji razbija svaki atom u duši, liječi, pjeva, miluje…
I druge mame u sobi sad već primijećuju da je beba izvor čiste radosti pa joj i one mašu.
Taj osmijeh, bože taj osmijeh!
Jedna od sestara ulazi u sobu pa je usput pitam odakle je beba, da li joj dolaze roditelji.
Kaže sestra, beba je ona beba što su je prije par mjeseci našli u smeću.
Tu je stigla iz Zvečanske, iz doma za napuštenu djecu.
Imala je nekoliko komplikovanih operacija.
I niti jedan jedini put nije zaplakala.
Juče, pišući onu priču o Zdenki, pomenula sam, ne znajući da ću ovo doživjeti danas, kako siročad nikad ne plaču.
Danas sam prvi put u životu to vidjela.
Kaže sestra, kojoj je četrdesetak godina, od toga je polovinu na tom odjeljenju gdje dolaze uglavnom najteži slučajevi iz cijele Srbije, često i regiona, i beogradska djeca, kaže da ne pamti ovakvo dijete, tako puno radosti, sreće, tako drago, umilno, takve zagrljaje, takav osmijeh.
Bože, šta je to tako crno u ljudima?
Šta se to prelomi u čovjeku da ostavi bebu u smeću?
Ne mogu biti ni ljuta.
Ne može se to izreći.
Sutra ću je opet vidjeti.
I mislim, mislim da se taj osmijeh nikad ne može zaboraviti.
Niti se od ovog može ikada ozdraviti.“, napisala je Tatjana, prenosi “Telegraf“.
Status iz bolnice – Facebook
