U Velikoj Britaniji bi vakcinisanje protiv korone trebalo da počne u utorak, a uskoro i u drugim zemljama. Mnogi međutim imaju neprijatan osjećaj, zbog veoma brzog razvoja vakcina. Da li su te vakcine zaista sigurne? Nije li možda bolje računati sa mogućnošću zaraze, nego izložiti se rizicima nove vakcine?
Ta pitanja su opravdana. Posebno zato kada se kod novih vakcina radi o vakcinama na bazi takozvane informacione RNK (iRNK), bilo da je riječ o vakcini američke kompanije Moderna ili kompanije BioNTech iz Majnca koja sarađuje sa američkim farmaceutskim gigantom Pfizerom. U svijetu do sada nije odobrena ni jedna jedina takva vakcina.
Glavna razlika u odnosu na druge, etablirane vakcine je što one ne sadrže oslabljene ili ubijene viruse, već samo uputstvo za izgradnju jednog dijela patogena COVID-19. To uputstvo u formi takozvanog iRNK-molekula dolazi u tijelo, gdje onda ljudske ćelije same proizvode protein virusa – takozvani spajk protein. U slučaju Sars-Cov-2 to je spajk-protein sa gornje površine virusa. On stimulište ljudski imuni sistem da proizvodi antitijela.
Prvi podaci kliničkih ispitivanja pokazuju da su vakcine veoma efikasne i da ih organizam generalno dobro podnosi. Slične reakcije postoje i kod drugih tipova vakcina i one su znak da ona radi ono što treba: podstiče rad imunološkog sistema.
Između najveće koristi i najmanje štete
Ono što za sada nedostaje, jesu informacije o rijetkim, moguće i veoma teškim nuspojavama, s obzirom da su one vidljive tek nakon vakcinisanja velikog broja ljudi i nakon dužeg perioda posmatranja.
„Stoga postoji ostatak rizika”, kaže Christian Bogdan, direktor Instituta za kliničku mikrobiologiju, imunologiju i higijenu sa univerzitetske klinike Erlangen. „Koliko je on velik moraće da se ispita narednih mjeseci i godina.” Kako bi se utvrdile rijetke nuspojave, uobičajeno je da se kliničke studije nastave i nakon što je vakcina odobrena.
Odluka o tome da li se treba vakcinisati ili ne, zapravo se bazira na odmjeravanju koristi i štete, smatra stručnjak koji je i član Komisije za vakcinaciju (STIKO) na Institutu Robert Koch (RKI), prenosi “N1“.
Pritom navodi sljedeći primjer: ako vjerovatnoća da će jedna starija osoba umrijeti od posljedica korona infekcije iznosi 1:5, „a istovremeno je rizik od teških nuspojava nakon vakcinisanja 1:50.000 ili manji, onda bi taj rizik trebalo prihvatiti.”
Djecu ne bi trebalo vakcinisati
Sa druge strane, djecu Bogdan ne bi vakcinisao, zato što kod njih gotovo da ne postoji rizik da umru od COVID-19 i zato što je pred njima još dug život. „To su potpuno legitimna etička razmišljanja”, naglašava Bogdan. Ona se također ogledaju u preporukama za vaknisanje komisije STIKO, prema kojima bi najprije trebalo vakcinisati rizične grupe. „Time postižemo ono što želimo: najveću moguću korist za društvo u cjelini.”
“Ali, zar nisu upravo rizične grupe posebno izložene opasnosti od vakcine, dakle stariji ljudi ili oni koji pate od neke bolesti? U ovoj fazi razvoja vakcine ne mogu da se isključe svi rizici”, kaže Ulrike Protzer, direktorica Instituta za virologiju na Tehničkom univerzitetu u Minhenu (TUM). Međutim, neke posebne grupe pacijenata već su uzete u obzir tokom kliničkih ispitivanja.
Kompanija Moderna je recimo svoju vakcinu testirala i na ljudima starijim od 65 godina, koji imaju dijabetes, prekomjernu tjelesnu težinu ili srčano oboljenje. Prema novodima te kompanije, nisu primijećeni nikakvi sigurnosni rizici. „Rizik od rijetke i teške nuspojave nije jednak nuli, ali jeste mali u odnosu na druge rizike kojima smo svakodnevno izloženi, kao što je recimo vožnja kolima”, kaže Protzer.
Nema opasnosti od promjene ljudskih gena
Stručnjaci smatraju da je neosnovana zabrinutost da naročito iRNK-vakcine sa sobom nose posebno velike sigurnosne rizike i da mijenjaju ljudski genom. „Kod ljudi se taj genom u formi DNK nalazi u jedru”, navode iz Instituta Paul Ehrlich, koji je zadužen za bezbjednost vakcina u Njemačkoj.
„Integracija RNK i DNK nije moguća između ostalog i zbog različite hemijske strukture. Ono što je karakteristično za RNK je da je ona hemijski veoma labilna. Kada iRNK stigne u ćelije veoma brzo se razgrađuje”, objašnjava Protzer. Samo iz tog razloga održiva interakcija sa ljudskom ćelijom nije moguća.
Kako bi se održivost povećala, iRNK-vakcine imaju neku vrstu zaštitnog omotača. „Šta ti dodaci izazivaju, trebalo bi posmatrati”, kaže Protzer. „Pretpostavlja se da se oni dobro podnose, ali još uvijek nedostaju višegodišnja iskustva.”
Vakcina nova, ali ne i tehnologija
Kada je riječ o sigurnosti iRNK-vakcina još jedna stvar je važna: iako za ljude do sada ni jedna od tih vakcina nije odobrena, ta tehnologija nije otkrivena dolaskom korona pandemije. Određena iskustva stečena su već ranije.
Ideja za tu vrstu vakcina potiče iz imunoloških i infektoloških istraživanja i istraživanja raka. Pritom je cilj podstaći tijelo da napada ćelije tumora. I u toj oblasti su klinička ispitivanja već u toku. „Pandemija je tu tehnologiju samo snažno ubrzala”, kaže Bogdan.
Nove iRNK-vakcine su posebne po još nečemu. Za razliku od oslabljenih i mrtvih virusa koji sa mnogo različitih površinskih struktura stimulišu imunološki sistem, iRNK pokreću veoma specifičan imunološki odgovor. To može da bude prednost, jer time možda mogu da se spriječe neželjene reakcije. Sa druge strane postoji opasnost da taj veoma specifičan imunološki odgovor ne štiti dovoljn
Isto tako je nejasno šta se dešava ako korona virus mutira, dakle, ako se promijeni spajk protein patogena – da li i tada vakcina djeluje? Kako bi se sa sigurnošću odgovorilo na ta pitanja, potreban je duži period posmatranja. „Ali za istraživanje vakcine to nije novi izazov.”
