Hodam hodnikom i razmišljam gdje su ti pravobranitelji bili kad sam ja bio dijete i kako oni zapravo mogu znati za mene i pomoći mi?
Sjeli smo u salu.
Ispred nas je stala ravnateljica vrtića. Neko od roditelja je na sastanak poveo dijete. Valjda nisu imali kamo s djecom. Valjda zbog toga žele dati dijete u vrtić. Ravnateljica je to vidjela. Stala je pred nas, stavila ruke na bokove u neku prijeteću pozu i povikala naglašavajući svaku riječ: Roditeljiiiiii kojiiiii suuuuuu doveliiii djecuuuuuuuu neka ih izveeeeduuuuuu vaaaaaan! Reeeeeekliiii smooooo da na sastanaaaaak dolazimooooooo beeeez djeceeeeeee!
Rekoh, toliko o pravima djece kad ni u vrtić ne smiju doći…
Tada mi je sinulo. Pravobranitelji za djecu su i kad sam ja bio mali bili u svojim uredima i pisali o pravima djece. Pravima koja djeca zapravo nemaju jer djeca ovise o svijesti roditelja i o pravilima.
Ponekad se dogodi da je svijest roditelja dovoljno visoka da znaju, da su svjesni, da mogu odrediti što dijete može nositi i od čega će rasti – za razliku od onoga što djeca ne mogu nositi, što će ih skršiti i obilježiti im život na određeni način.
Još jednom, po tko zna koji put vidio sam sebe s nekih 12 godina kako idem kod tate. Osjećam se grozno. Zapravo ne želim ići… ma nije da ne želim ići kod njega. To želim. Ali ne želim, jako ne želim obaviti zadatak koji mi je povjeren.
Moji su se razveli kad sam imao šest godina. I od tada je trajalo prepucavanje oko alimentacije. Naravno da se nisu mogli dogovoriti. Njihova nemogućnost da se dogovore prelomila se na meni.
Mene je zapao zadatak da bar dva puta mjesečno idem kod oca i tražim novac. Nikada nije upalilo iz prve. Niti jednom.
Trenutak kad sam shvatio da imam problem s novcem
Imao sam 30-ak godina. Sjedio sam za računalom s otvorenim e-bankingom. Upravo sam primio uplatu od 30 000 kuna. U tom trenutku firma koja mi je to isplatila dugovala mi je oko 150 tisuća kuna. Ja sam zahvaljujući tome dugu dugovao oko 50 tisuća.
Dakle, tih 30 koje su upravo sjele – nisu bile dovoljne.
Dakle, potrošit ću ih, ja neću imati novac, a neću riješiti sav dug… Gubim svakako.
U želucu je onaj poznati osjećaj. Pa zar opet. Grči se. Stišće. Pritisak je u glavi… Počinjem tipkati, ispisujem naloge i u roku nekoliko minuta na računu je 36 kuna.
U tom trenutku, sada kada više nemam, kada više ne mogu dati, duboko izdišem s olakšanjem…
To olakšanje me je jako iznenadilo. Sada kada nemam novaca, kad ne mogu više dati, ja osjećam olakšanje?!?!
Bio sam tada u sjajnom procesu coachinga i u sljedećem susretu sam pitao za to.
Krenuli smo istraživati i vrlo brzo došli do veze ovoga osjećaja olakšanja s mojim zadatkom da tražim alimentaciju od oca. Već hodajući prema njemu, u meni se stvarao grozan otpor. To je utjecalo na mene. Pokušavao sam se skupiti što više mogu. Htio sam nestati. Bezbroj sam puta razmišljao putem od naše do njegove kuće kamo bih mogao otići dok to sve ne prođe da se onda sigurno mogu vratiti kući… kad oni to riješe… Nije postojalo to mjesto. Morao sam to učiniti.
Želio sam imati dobar odnos s ocem. Da bih ga imao, morao sam mu se nekako svidjeti. Jer, ko će voljeti nekoga ko mu se ne sviđa? To je bila neka moja logika. A sada idem tražiti novac od njega? To mu se sigurno neće sviđati.
Zapravo, i nije mu se svidjelo. Ni meni se nije sviđalo. Ni mami. Siguran sam da se ni pravobranitelju ne bi svidjelo da je kojim slučajem znao što se upravo događa.
Pozvonio sam tati. Otvorio je vrata, ušao sam. Nije on puno govorio. Ja sam se nekada trudio razgovarati. Dobio sam da-ne odgovore. Onda bih odustao. Tada je znao zašto sam došao. To je bio treći put taj mjesec da dolazim. Ovaj sam put imao sreće. Dobio sam novac…
U istom trenutku u meni je taj grozni osjećaj u želucu koji imam od trenutka kad mi je mama rekla da idem postao deset puta jači. Gotovo nepodnošljiv. Boljelo je. Mentalno, ali i fizički. Baš je boljelo.
Nisam to mogao izdržati, htio sam da sve završi što prije. Pozdravio sam oca i izašao van, kriveći se što nisam malo ostao pričati s njim jer sada će misliti da sam došao samo zbog novaca.
Nismo predaleko stanovali. No, s novcem u ruci taj mi se put činio beskrajno dugim. Nekad sam poželio trčati. Ovaj put sam tu želju potisnuo. Samo sam hodao brzo i duboko disao nadajući se da ću bar dio tog osjećaja u sebi izdisati iz sebe i malo ga smanjiti. Nije djelovalo.
Ušao sam u kuću kao uragan, izvadio novac koji sam stiskao u dlanovima, zgužvan i oznojen i kao da je žeravica bacio ga na stol. Mama je pogledala. Rekla nešto u stilu – ‘ajde konačno. Samo sam otrčao u svoju sobu s olakšanjem jer sam se riješio novca.
20 godina kasnije, ista stvar. Ista situacija. Riješio sam se novca.
Već dugo ne zamjeram svojim roditeljima ni za što što su učinili ili nisu učinili.
Znam da je to moje iskustvo i da me je to izgradilo. Neke lekcije sam svladao brže, za neke je trebalo duže.
No, ova s novcem za mene je trajala desetljećima. Sada mogu reći da sam ju svladao, vjerojatno ne u potpunosti.
Moj se odnos s novcem značajno promijenio od tada, značajno i na bolje.
Moji roditelji nisu bili dovoljno jaki pa su taj teret prebacili na mene.
Ako je jedina dobrobit ovoga za mene bila ta da ja mogu postati dovoljno jak da to ne prenesem na svoju kći, ja sam sretan. No, znam da nije tako.
Puno je više lekcija i dobrobiti ove lekcije za mene. Bilo u tome što znam da ne treba, bilo u tome što sam postao osoba koja jesam zahvaljujući tom iskustvu.
Još ponekad osjetim težinu u sebi. Još ponekad nosim težinu. I čekam da je se riješim, da ju bacim iz ruku kao onaj oznojeni, zgužvani novac na kuhinjski stol. To mi je podsjetnik da još više cijenim ono što sada imam i osobu koja sam postao, prenosi sajt “Žene i novac“.
Piše: MIROSLAV SKENDER
