Bright Sideu je prikupio fraze i izjave koje najviše bole današnje odrasle osobe kako bismo shvatili koliko su ove naizgled bezazlene riječi utjecale na njihov život.
“U ovoj kući nema ničega što je tvoje!”
Neki su roditelji uvjereni da dijete nema vlastitu osobnost dok ne bude moglo finansijski osigurati samo sebe. To znači da bi prije ovog trenutka mogli zanemariti djetetovo mišljenje, osjećaje i posebne potrebe. Otrovna ideja da osoba nije nitko dok ne počne sama zarađivati novac odgaja generaciju ozloglašenih radoholičara.
Djeca koja su od djetinjstva upijala misao da im ništa u roditeljskom domu ne pripada i koja se nikad ne osjećaju sigurno. Izgubljeno djetinjstvo, depresija, anksioznost, iscrpljujući osjećaj krivnje i srama, kao i nisko samopoštovanje – samo su neke od čestih posljedica ovakve vrste odgoja.
Roditeljski stav poput ovog motivirat će tinejdžera da se želi brzo odmaknuti od mame i tate kako bi napokon imao svoj mali svijet, s barem nekom vrstom stabilnosti, čak i ako je to soba u studentskom domu koja je iluzija svoje “vlastito” mjesto. U pravilu ti ljudi puno rade jer se samo tako mogu osjećati značajnima.
“Klonite se razgovora odraslih.”
Za mnoge će roditelje njihovo dijete uvijek biti glupo dijete i nije važno koliko imaju godina njihovi potomci (5,15 ili 50). Čini im se da njihovo dijete nije u stanju ozbiljno razgovarati s odraslima i da je prerano da imaju svoje stajalište o bilo čemu. Ti roditelji svoju djecu ne smatraju pojedincima, a njihova djeca to u potpunosti osjećaju.
Nakon mnogo godina može odjeknuti u činjenici da će se odraslo dijete osjećati sramežljivo izraziti svoje mišljenje u nazočnosti odraslih (učitelji, šefovi) i mislit će da su njihove misli beznačajne i da ne zaslužuju pažnju. Spriječit će dijete da ne razvija svoje talente na studijama, kao i da gradi uspješnu karijeru.
“Ako se ne sjećam, znači da nisam obećala.”
Danas mnogi od nas znaju za rasvjetljavanje i razumiju da je poricanje stvarnih događaja oblik psihološkog nasilja. Ali u djetinjstvu su mnogi od nas čuli rečenicu: „Sve je u vašoj mašti! Nikad se nije dogodilo! ” od naših roditelja, koji nisu htjeli priznati svoje pogreške.
Kao rezultat toga, djeca počinju sumnjati u adekvatnost svoje percepcije stvarnosti i korisnost vlastitog pamćenja. To negativno utječe na njihovu sposobnost da vjeruju sebi i svijetu jer im čak i roditelji neprestano pokazuju da nešto nije u redu s njima jer se sjećaju stvari koje se zapravo “nikada nisu dogodile”.
“Ne biste trebali vrijeđati djevojke.”
Ovo bi se mogao činiti točnim savjetom – pravi muškarac trebao bi zaštititi predstavnike slabije polovice planeta, pomoći im i ustupiti im. Sve ide dobro do trenutka kad djevojke počnu koristiti svoje privilegije kako bi iskoristile prednosti dječaka ili se loše ponašale. Dok dobro odgojeni dječak mora samo stajati tu i zadirkivati svoje vršnjakinje.
Na kraju, izrastu u muškarce koji se jednostavno boje žena i ne mogu dati usmeni odboj čak i u slučajevima kada žene prelaze sve granice. Tada smjernica koja je trebala spriječiti nasilje koje se odnosi na jednu vrstu ljudi, dovodi do pojave socijalno odobrenog nasilja nad drugima. Muškarci se u ovom slučaju osjećaju sramežljivo čak i podnijeti zahtjev ili se s njim suočiti.
“Sve uništavaš.”
Malo ljudi može učiniti nešto dobro, što im je potpuno novo, iz prvog ili čak drugog pokušaja. Potrebna su nam iskustva, vještine i navike. Pogriješiti je potpuno normalno, pogotovo u djetinjstvu. Nije normalno prenijeti svu odgovornost na dijete na njegove pogreške. Uostalom, ako roditelji svoje potomke nisu nešto naučili, to nije krivica djeteta.
S vremenom će malo dijete koje redovito čuje ove riječi usmjerene na njih prestati pokušavati bilo što učiniti kako ne bi bilo krivo. Štoviše, dijete se može početi smatrati izvorom svih problema svojih roditelja i moglo bi vjerovati da nije dovoljno dobro i da ne zaslužuje ljubav ili pravo na život.
“Ti možes bolje.”
Uvijek postoji prostor za poboljšanje, ali mnogi roditelji misle drugačije. Od svojih prvih koraka daju nedostižne zadatke svom potomstvu, a djeca moraju preskakati hrpu obruča kako bi ih dovršila. Istodobno, odrasli često zaborave nagraditi svoju djecu za postignuća jer to nije razlog za ponos, već samo signal da je vrijeme za postizanje ciljeva.
Dijete koje živi u vječnoj utrci za roditeljskim idealom ne zna se cijeniti i uživati u procesu svog rada. I, naravno, bit će im teško izbjeći neuroze i stresove jer uvijek postoji nešto čemu moraju težiti. Ta su djeca često bolesna i često odgađaju i izlaze iz kolosijeka, jer su se umorila kovitlajući se u kolu tuđih ambicija.
“Uspjet ćete nekako.”
Ova fraza ima mnogo verzija: od “Uspjet ćeš nekako” do “Previše želiš”. Njihovo se značenje svodi na činjenicu da bi dijete trebalo zaboraviti na svoje snove i želje – ne zato što su neostvarivi, već zato što roditelji ne smatraju potrebnim da ih ispune.
Djeca s vremenom jednostavno prestanu sanjati jer razumiju da se to nikada neće ostvariti. Znaju da će umjesto dugo njegovane lutke ispod božićnog drvca dobiti džemper (obično u većoj veličini, tako da traje duže) i umjesto da nešto prigristi, majka će reći: „Zar nema ništa jesti kod kuće? ” (čak i ako u obitelji nema financijskih problema). Zašto? “Zato što sam tako odlučio – zato!”
“Stariji(a) si!”
Kad se u obitelji pojave manja djeca, starija djeca često moraju brže odrasti. U očima roditelja gube pravo biti mala djeca, čak iako razlika u godinama nije toliko velika. Njima je dodijeljena određena odgovornost: da postanu mudriji i neovisniji. I nije bitno što djeca u tom trenutku mogu imati samo 2-3 godine.
Rano i prisilno odrastanje nije dobro ni za koga. Da, ovo je dijete možda prilagođenije životu i može postići puno, ali cijena ovog uspjeha bit će izgubljeno djetinjstvo i podsvjesna ljutnja na roditelje i mlađu braću i sestre. Ni na koji način ne doprinosi toplim obiteljskim odnosima i često je psihološka prepreka stvaranju vlastite obitelji.
“Sve radiš pogrešno. Bolje da to učinim sam/a. ”
Nitko se ne rađa s vještinama kuhanja ili znanjem pranja i peglanja košulje: sve dolazi s iskustvom koje se oblikuje iz pokušaja i pogrešaka. Često je roditeljima lakše učiniti nešto sami, umjesto da nauče svoje dijete da to radi. Roditelj bi mogao pomisliti da će, ako prestane podučavati, trebati više vremena, dijete će pogriješiti ili će možda ionako morati sve iznova napraviti.
Pokušavajući zaštititi svoje dijete od nepotrebne brige, mnogi roditelji zaboravljaju da su kućanski poslovi važan dio odgoja njihova djeteta. Ovaj rad pomaže u razvoju samokontrole i samodiscipline (uostalom, glupo je smetati tamo gdje ćete i sami morati očistiti pod), a obje ove osobine zasigurno će biti korisne djeci tijekom tečaja njihovih života.
Djeca čiji im roditelji ne daju priliku da zajedno uče na svojim pogreškama osjećaju se onesposobljenima u kućanstvu kasnije u odrasloj dobi: osjećaju se prestrašeno učiniti nešto novo i ne vjeruju u sebe.
