Kulinarski turizam bi za 10 godina trebao vrijediti 5,6 biliona dolara, što predstavlja godišnju stopu rasta od 17,1 posto. Ovaj fenomenalan rast bi mogao biti pozitivna vijest za gastronomsku industriju.
Međutim, to bi mogao biti problem za one s neofobijom, tj. za one koji imaju strah od probavanja nove hrane. Nije malo onih koji imaju spomenutih strah, a zbog čega na putovanju u drugu državu nose svoju hranu.
Stručnjaci smatraju da svi mi u suštini tražimo istu stvar, a to je okus poznatosti u stranoj zemlji. Naime, ukazali su da je odluka o tome da li probati ili ne probati lokalna jela suštinski programirana u nama.
Nauka iza neprobavanja nove hrane
Studijom, koju je grupa američkih profesora provela 2019. godine, utvrđeno je da porodična kultura, lične osobine i motivacijski faktori više utječu na odluku turiste o hrani nego cijene i pogodnosti.
“Činilo se da su turisti više rukovođeni udobnošću i sigurnosti. Oni koji su oprezni ili nisu upoznati s lokalnom kuhinjom skloniji su njima poznatoj hrani”, naglasio je profesor Angel Gonzalez.
Istakao je da će biti potrebno provesti opsežne studije kako bi se bolje razumjelo zašto turisti biraju određenu vrstu hrane u inostranstvu.
Neuronaučnik Judson Brewer, inače autor knjige “Navika gladi (Hunger Habit)”, objasnio je šta još igra ulogu prilikom odlučivanja o tome da li probati novu hranu ili jesti ono što nam je poznato. Prema njegovim riječima, naš orbitofrontalni korteks, koji je zadužen za donošenje odluka, pokušava procijeniti koja je opcija bolja za preživljavanje.
Ovaj instinkt je ukorijenjen u našem lovačkom i sakupljačkom porijeklu, kada su ljudi morali odlučiti da li će pronaći novi izvor hrane ili će jesti ono što im je već dostupno prije nego što resursi ponestanu, prenosi Klix.
Naš mozak prilikom putovanja govori da je sigurnije da se držimo hrane koju poznajemo kako bismo izbjegli potencijalnu fizičku nelagodu.
“Naš mozak ne voli neizvjesnost, a putovanja (posebno na nova mjesta) mogu biti zastrašujuća. Kao djeca učimo da hranu povezujemo s raspoloženjem i emocijama. Učimo da povezujemo hranu s prijatnošću, otuda i termin ‘prijatna hrana’. Psihološka prijatnost, koju pruža poznata hrana, slična je osjećaju ‘doma'”, obrazložio je Brewer.
Hrana je postala način da se nosimo sa svojim osjećajima, i to zahvaljujući modernom marketingu i pop kulturi. Kada se emocije pojave, dio našeg mozga za planiranje se isključuje, a dio za preživljavanje preuzima ulogu.
Da bi mozak ublažio osjećaj boli, podstiče nas da utjehu pronađemo u hrani, čak i onda kada nismo gladni, oslobađajući dopamin (hormon sreće) kao nagradu i jačajući naviku da biramo ono što nam je poznato.
“Poznati okusi mogu poslužiti kao sidro psihološke prijatnosti i sigurnosti, čineći da se u novom okruženju osjećamo manje izgubljenima”, istakao je Brewer.
Prevladavanje straha od nove hrane
Osim što se time upoznaju nove kulture, postoji i naučni razlog zašto bimo trebali nastojati probati što više novih namirnica. Naime, kako je ukazao profesor Brewer, navike zahtijevaju najmanju količinu energije dok učenje zahtijeva energiju, i to prvenstveno energiju, snagu mozga.
“Ako ljudi imaju gomilu hrane koju vole i rado je jedu, zašto bi gubili vrijeme i energiju jedući nešto što im se možda ne sviđa? Zamislite svoje tijelo – ako stalno sjedimo na stolici, veća je vjerovatnoća da ćemo izgubiti fleksibilnost mišića i povrijediti mišiće. Zatim shvatite da to nije zdravo. Ista stvar je i s našim umom”, objasnio je Brewer.
On je razvio metode kako bi pomogao svojim pacijentima da prevladaju nezdrave navike u ishrani, kao što je prakticiranje svjesne radoznalosti. Na ovaj način stres pretvara u priliku. To je ono što i sam prakticira, a primjer za to jeste kada je u Italiji prvi put probao magareće meso i tvrdi da je bilo ukusno, piše CNN.
