Donosimo vam samo glavne teze sa ovog najpopularnijeg predavanja:
“Gojaznost nema nikakve veze sa slobodnim izborom. Niko ne bira da bude debeo, i još više, nijedno dijete ne bira da bude gojazno!”
“Gojaznost nije direktno povezana sa nedostatkom kretanja. Primijećujemo epidemiju prekomjerne težine među bebama od 6 mjeseci koje se ne mogu i ne moraju puno kretati. A ako mislite da je to nedostatak pokreta, kako objasniti tu činjenicu?”
“Poenta nije ni u tome da jedemo više. Definitivno jedemo više nego ranije. Nikome se to ne sviđa. Pitanje je: zašto jedemo toliko hrane? Tinejdžeri danas pojedu 275 kilokalorija dnevno, a odrasli 300-330 kilokalorija dnevno, više nego prije 20 godina. Ali ovde nije pitanje samo količina hrane, već njenog kvaliteta.”
“Naša hrana je bogata supstancama koje remete razmenu hormona odgovornih za mehanizme gladi i sitosti. Na primer, leptin je hormon koji se izlučuje masnim tkivom u krv i govori našem mozgu – to je to, hvala, siti smo, ne treba mi više. Međutim, ako su ljudi odjednom počeli da jedu 300 kcal više, to znači da leptin ne djeluje. To znači da nešto u našem endokrinom sistemu ne funkcioniše.”
“Šta se tačno dogodilo, pa je došlo do unosa ovih dodatnih 300 kilokalorija. Šta je to? Jedemo mnogo? Ne, jedemo samo 5 grama više masti nego prije 20 godina. Ali počeli smo da jedemo 79 grama više ugljenih hidrata.
Od šezdesetih godina prošlog vijeka ograničavamo masnoće, ali količina šećera i fruktoze u našoj ishrani neprekidno se povećavala tokom posljednjih pola vijeka.
Počeli smo da pijemo 141 odsto, odnosno 1,5 puta više gaziranih napitaka i trećinu (35 odsto) više voćnih sokova i drugih slatkih pića.”
Odakle nam dolaze svi ti kilogrami koji se godinama talože? Pa jednosavno pogledajte sastav jedne bočice soka:
1. Sadrži kofein – stimulans koji povećava izlučivanje urina, što vas tera da piškite i gubite vodu.
2. So, puno soli – znači izaziva žeđ.
3. Šećer! Zašto toliko šećera? Da maskira so.
Studija sprovedena 2001. godine pratila je efekte slatkih pića i sokova tokom 19 mejseci. Ispostavilo se da je svako dodatno zaslađeno piće dnevno povećavalo indeks mase za 0,24 za godinu i po dana (drugim rečima, višak telesne mase se povećao za 9 kilograma.)”
“Šećer ili saharoza se gotovo trenutno razlažu na glukozu i fruktozu. Prije ere industrijske hrane, početkom 19. vijeka, ljudi su jeli dnevno oko 15 grama fruktoze, uglavnom od voća, meda i druge prirodne slatke hrane. Prije Prvog svjetskog rata – već 16-24 g dnevno, a poslije 1977-1978, kada su se pojavile tehnologije za proizvodnju fruktoznog sirupa od kukuruza, njegova potrošnja se udvostručila, na 37 g dnevno. A onda se količina fruktoze udvostručila svakih nekoliko godina. Godine 1994. bilo je već 54,7 g unosa dnevno, a danas je i više.
Odnosno, nismo samo jeli više. Počeli smo da jedemo više šećera i fruktoze.”
“Nakon što su Japanci smislili tehnologiju za proizvodnju fruktoznog sirupa, cijene šećera i fruktoze postale su mnogo stabilnije i niže. Proizvođači su počeli da dodaju šećer i fruktozu u sve. Prvo, nije skupo, a drugo, podstiče apetit, što znači da vas tera da kupujete više.”
“Davne 1972. godine profesor sa Kembridža Džon Iudkin u svojoj knjizi “Čista, bijela i smrtonosna” tačno je opisao negativne efekte dodavanja šećera na telo.
Sve o čemu je pisao još ranih sedamdesetih godina čista je istina, više puta potvrđena naučnim podacima. Međutim, njegovi naučni radovi i popularne knjige naišli su na veliki otpor i nisu dobili distribuciju. Glavni Iudkinov protivnik bio je Ansel Keis, američki nutricionista, zastupnik sa niskim sadržajem masti i zagovornik šećera. Kao što se kasnije pokazalo, Keiesov rad finansirali su proizvođači hrane.”
“Šta smo radili 1982. godine?
Prvo smo prešli na dijetu sa visokim sadržajem ugljenih hidrata, nazvavši je dijetom sa malo masti. Industrijska hrana sa niskim sadržajem masti imala bi odvratan ukus da nije bilo dodatog šećera koji prikriva nedostatke ukusa i karamelizira hranu.
Drugo, uklonili smo dijetalna vlakna iz hrane. U davna vremena čovjek je dnevno unosio oko 200-300 grama vlakana. Danas prosječna osoba pojede 12 grama. Zašto smo je izuzeli vlakna iz ishrane? Jer bez vlakana, hrana se brže smrzava, brže se kuha, brže se apsorbuje i jede.
Treće, zamijenili smo prirodnu masnoću margarinom, bogatim transmastima, za koje se sada preporučuje da se izbace iz ishrane, jer dokazano izazivaju upale, rak i mnoštvo drugih bolesti.”
Preporuke klinike UCSF VATCH:
1. Riješite se svih zaslađenih pića: soka, slatkih jogurta za piće, slatkog čaja i kafe, limunade, sportskih napitaka sa šećerom i fruktozom. Samo pijte vodu i mlijeko, nezaslađeni čaj i kafu.
2. Jedite nerafinisane ugljene hidrate bogate vlaknima. Voće umjesto voćnih sokova, integralno brašno, hljeb sa mekinjama i tako dalje.
3. Sačekajte 20 minuta prije nego što uzmete drugu porciju.
4. Provedite vrijeme ispred TV ekrana onoliko koliko trošite na fizičku aktivnost.
Sproveli smo eksperiment i otkrili da ova pravila odlično funkcionišu – poštujući ih, osoba gubi na težini. Zatim smo, izuzimajući svako od njih, shvatili koje je od ovih pravila ključno, odnosno bez kojeg pravila ostale tri preporuke ne funkcionišu. Ispostavilo se da bez prvog. Ako ne isključite slatka pića iz ishrane, nećete moći da smršate.
Zašto je vježbanje toliko važno za gubitak kilograma?
Jedan čokoladni kolačić sadrži onoliko kalorija koliko sagorete u 20 minuta vožnje. Kalorije s tim nemaju nikakve veze. Kako su zapravo korisni:
– povećati osjetljivost mišića na insulin;
– smanjite stres smanjenjem apetita, jer stres i gojaznost idu ruku pod ruku;
– promijeniti biohemiju jetre uspostavljanjem zdravog metabolizma.
Zašto su vlakna ili dijetetska vlakna toliko važna?
– smanjuje apsorpciju ugljenih hidrata u crijevima, odnosno smanjuje oslobađanje insulina;
– povećava osjećaj sitosti;
– inhibira apsorpciju određenih slobodnih masnih kiselina u crijevima.
Kao rezultat, crijevne bakterije ih pretvaraju u masne kiseline sa kratkim lancem, koje potiskuju oslobađanje insulina. Ukratko, dijetetska vlakna pružaju mnoge prednosti.
“Obično mlijeko sadrži oko 15 grama ugljenih hidrata po šolji, uglavnom nezaslađene laktoze. Čokoladno mlijeko sadrži 29 grama šećera, odnosno dvostruko više, a u drugu polovinu se dodaje saharoza. To je kao da djetetu date čašu mleka i pola čaše soka od slatke pomorandže umjesto čaše mlijeka.
Limenka dečje hrane sadrži preko 43 procenta kukuruznog sirupa i još 10 procenata šećera. Kao rezultat, danas vidimo epidemiju gojaznosti među bebama starim šest mjeseci. I postoji ogromno istraživanje koje pokazuje da što više šećera date svom djetetu u ranom djetinjstvu, to će u budućnosti biti sklonije zavisnosti od šećera.
I što više žena jede slatkiše tokom trudnoće, to je beba sklonija slatkišima, budući da glukoza savršeno prodire u placentu.
Ne bi vam palo na pamet da djetetu date limenku piva, ali možete mu dati limenku gaziranog pića, mada se u svim biohemijskim parametrima jedna ne razlikuje od druge.
Dijeta sa niskim sadržajem masti zapravo nije dijeta sa malo ugljenih hidrata, jer šećer i fruktoza podstiču apetit i teraju osobu da jede više, uključujući više ugljenih hidrata i više masti!
