Uzimajući u obzir stavove stručnjaka iz američkog državnog poljoprivrednog centra (United States Department of Agriculture’s National Nutrient Database) odgovor je potvrdan.
Ribe u konzervi imaju isto onoliko zdravih sastojaka kao i svježe, s tim da je potrebno kombinirati svježu i konzerviranu, budući da konzervirana ima svoje pozitivne ali i negativne strane.
Konzervirane ribe su jeftinije i lakše dostupne za razliku od svježih, isto tako, njihov rok trajanja je daleko duži. Istina je da imaju više masti, soli i nemaju takav okus kao svježe. Ribe, koje su namijenjene za kuhanje, su uglavnom ulovljenje u njihovom prirodnom okruženju.
Dakle, nisu kao svježe koje možete kupiti u trgovinama – uzgajane. Isto tako, u nekim vrstama gojene ribe je znatno više otrovnih materija nego kod onih ulovljenih u divljini.
Tako kod konzervirane ribe, kažu da ima više kalcija nego kod svježe ribe jer u konzervi se kosti ribe omekšaju i mogu se jesti s tim im se povaćava njihova vrijednost, kaže Kristin Kirkpatrick.
Ako se već odlučite za ribe u konzervi, izaberite one koje su u maslinovom ulju, ne one u vlastitom soku jer prve imaju dosta više omega 3 masnih kiselina. Ulja pomaže očuvati više hranjivih sastojaka u ribi za razliku od vode.
Ukoliko isključivo od konzervirane ribe najviše volite tunjevinu, onda morate znati da većina tuna ali i drugih riba često sadrži metil-živu u određenom procentu. Prednjače ribe koje su predatori i hrane se raznovrsnom hranom.
Light tuna je bolji izbor jer sadrži manje spojeva žive nego bijela tuna. Veću koncentraciju žive sadrži i plavorepa tuna, dok kod žutorepe tune koncentracija žive varira o ovisnosti od starosti životinje.
Iako živu izbacujemo iz organizma ona se može i nakupljati u tijelu tako da je jako bitna količina ribe koja se jede i koliko često. Upravo zato je preporuka da se ne jede samo tuna i ostale ribe koje mogu sadržavati veće količine žive nego da se u prehranu uvode i druge vrste koje imaju nizak sadržaj žive. To su npr. sardine, losos, som i škampi, prenosi Hayat.
