Zbog pandemije Corona virusa nije održano svadbeno slavlje, a na vjenčanju su se pojavili samo mladenci i kumovi, budući da je jedino to dozvoljeno u Italiji. No, kako su najavili, sljedeće godine planiraju dvije ceremonije vjenčanja, jednu za porodicu u Italiji, a drugu će održati u Novom Sadu za ostatak porodice. U svom velikom intervjuu za „Azru“, Nataša je otkrila detalje vjenčanja u vrijeme pandemije, kako se upoznala s Alessandrom, koliko su jedno drugom podrška, ali i kako izgledaju božićni i novogodišnji prazici u njenom domu,piše Azra.
Vaše vjenčanje se u mnogo čemu razlikovalo od ostalih upravo zbog toga što je održano za vrijeme pandemije Corona virusa. Kako je ono izgledalo?
– Vjenčanje u vrijeme Corone sigurno se razlikuje od ostalih. Održano je kod matičara i nije prisustvovao niko osim nas i kumova, jer je samo tako bilo dozvoljeno. Kumovi su naši prijatelji koji su bili uz nas tokom čitave veze. Kuma je moja najbolja prijateljica iz Milana, Maura Panzeri, a kum je naš zajednički drug Luca. Ovdje nismo mogli otići ni na ručak, ni na večeru, jer smo bili u takozvanom lockdownu, tako da se o plesu nije ni sanjalo.
Idete li na medeni mjesec ili ćete to ostaviti za narednu godinu i gdje biste ga voljeli provesti?
– S obzirom na to da u ovo vrijeme nije baš moguće organizovati medeni mjesec, daleku destinaciju ostavljamo za narednu zimu.
Najavili ste za slijedeću godinu dva važna datuma za Vas, šta ona znače?
– Da, s obzirom na to da je ovo bilo vjenčanje kod matičara, planiramo naredne godine dva svadbena savlja. Pravo vjenčanje, odnosno super žurka će se dogoditi sljedećeg augusta i jedva čekam. Mislim da u momentu kad budemo napokon svi zajedno bit će još emotivnije reći „da“ mom mužu. Planiramo da prva svadba bude u Italiji, na jugu u predivnoj Pugliaji, što bi se reklo, na peti italijanske čizme, a drugo vjenčanje će biti u Novom Sadu, jer najveći i, po godinama, najstariji dio porodice je tamo. Tako da, pošto oni nisu u mogućnosti da dođu u Italiju, odlučili smo i tamo da napravimo slavlje, gdje će članovi porodice iz Mostara, Njemačke i Srbije biti na jednom mjestu.
Kako su Vaše porodice reagirale?
– Mislim da je, kao i uvijek, mojoj sestri Saški, Aleksandri, bilo najteže prihvatiti činjenicu da ne može biti uz nas. Ali, zato mi je napunila kuću cvijećem i iz daleka mislila i na tortu (smijeh).
Vaš suprug je veoma cijenjen frizer u Italiji. Kako i gdje ste se upoznali i koliko dugo ste zajedno?
– Alessandro je frizer koji je od malena prepoznao svoj dar, svoju umjetničku stranu i počevši od ničeg uspio je da dođe do holivudskih diva kao što su Jessica Alba, top model Claudia Shifer… Pripadao je najpoznatijoj frizerskoj akademiji, gdje je s glavnim frizerom Italije, ako ne i Evrope, proputovao svijet od Tokiya do San Francisca. Upoznali smo se prije više od pet godina na poslu. Radila sam kasting za njih, a on je bio kreativni direktor u to vrijeme. Nije me izabrao za posao, ali jeste za cijeli život (smijeh).
Čime Vas je osvojio?
– Alessandro je mnogo šarmantan, čak i ako nije vaš tip to će postati (smijeh). Često radimo zajedno, iako je on više koncentrisan na studio koji je otvorio prije tačno godinu. U svakom slučaju smo uvijek bili podrška jedno drugom i u teškim momentima koji nas nisu poštedili u proteklih nekoliko godina.
U Milanu ste deset godina, kako je došlo do toga da odete iz naše države?
– U Milanu sam već skoro deset godina, nisam planirala da odem zauvijek, ali tako se desilo. Naša zemlja je divna, i ima ljude kakvih nema nigdje, ali nema i prilika za moj posao.
Kako izgledaju kastinzi u Italiji? Je li mnogo lakše uspjeti tamo nego u našoj zemlji?
– Nije, odnosno zavisi šta za koga znači uspjeh. U kratkim crtama, u Italiju dolaze modeli iz cijelog svijeta, hiljade i hiljade koji pokušavaju da izgrade inozemnu karijeru, tako da je konkurencija mnogo veća. U našoj zemlji, kao što sam spomenula, nema toliko prilika, nego ovaj posao, nažalost, može biti samo hobi, a i konkurencija je mnogo manja.
Sjećate li se svog prvog shootinga i je li bilo straha?
– Počela sam da se bavim manekenstvom sa 12 godina, odnosno prije tačno 17 godina, tako da prvi shooting je bio moj prvi book. Koliko se sjećam, nije bilo toliko teško, jer sam od malena to željela. Ispred kamere sam najopuštenija i najsigurnija, tako da za mene je to i danas zadovoljstvo.
Prođete li Vi baš na svakom kastingu? Jeste li se s nekog vratili razočarani?
– Mnogo puta sam se vratila razočarana. Nije lako kad dođeš na kasting, gdje traže jednog modela, a ti si jedna od 300 koje dođu da bi uzele posao. I kad misliš da si ti ta koja je za taj posao stvorena, dođe mlađa, starija, ljepša, običnija ili neobičnija i uzme ga. Kriteriji za posao su uvijek drugačiji i tu treba i malo sreće da traže baš takvu kakva si ti.
Koliko ste u proethodnom periodu nosili revija i imali photoshootinga?
– I u ovo teško vrijeme Corone uspjela sam da dođem do mojih ciljeva i uzmem poslove koje sam dugo čekala, kao naprimjer, kampanju za najstariji brend italijanskih šešira, poznat u čitavom svijetu, čuveni “Borsalino”.
Je li bilo neprijatnih situacija s kojima ste se susretali u modelingu?
– Ne sjećam se da se desilo u mojoj karijeri nešto tako loše da bi se razlikovalo od brojnih malih događaja kao što može biti nepoštovanje ugovora, odnosno korištenje slika za duži period ili bez dozvole. Također, postoje klijenti koji su manje ljubazni, ali sve što sam iskusnija sve manje je neprijatnih događaja.
Uspijevate li se, osim modelinga, baviti još nečim?
– Koliko mi vrijeme i situacija dozvoljavaju, uvijek uspijem da nađem zadovoljstvo i pored manekenstva, jer sam mnogo ambiciozna.
Jedna ste od učesnica koja je oborila Guinnessov rekord kada ste s ostalim modelima iz svijeta prošetali modnom pistom na najvišem vrhu svijeta. Kakav je to bio osjećaj?
– To je sigurno najljepše iskustvo ikada, jer pored Everesta, Armani i D&G su mali (smijeh). Šalu na stranu, nisam vjerovala da ću uspjeti doći bez mnogo poteškoća na vrh od 5.640 metara, odakle najviši vrh svijeta se čini nadohvat ruke. Skoro 14 dana pješačenja s uvijek manje kisika, bez vode za ličnu higijenu nije bilo lako nikom, ali kad imaš cilj sve je moguće.
Otkud ideja da se radi revija na vrhu planine i kako je biti dio takvog nesvakidašnjeg projekta?
– Lude ideje mogu imati samo oni kojima je najveća planina na svijetu blizu i s kojom su “upoznati”. Bio je to jedan brand iz Nepala koji je organizovao sve, a naš kontakt u Italiji je bio fotograf Manuel Scrima, koji je s nama došao na vrh.
Pokrenuli ste i svoj brend „Borozan“, Vaši dizajni su “eko friendly”. Recite nam više o tome?
– Brend „Borozan“ će uskoro izaći još jači. Za sada sam željela da usporim projekt, jer situacija u Italiji i u svijetu nije najbolja za nove brandove, ali ostat će uvijek “eko friendly”, jer želim da dam poruku koja je neophodna za zaštitu i opstanak naše planete. Uz to je povezan s umjetnošću, s obzirom na to da imamo saradnju s Institutom Amedeo Modigliani koji je jedan od najcjenjenijih umjetnika ikada.
Budući da dolazite iz jedne male zemlje s poprilično malim mogućnostima za napredovanje, koliko Vam je to odmoglo ili pomoglo u karijeri, jeste li se morali više truditi i dokazivati?
– Ne vidim to baš tako. Nije bitno odakle dolaziš nego kako se predstavljaš. Ponosna sam Mostarka, i snaga i karakter koje imam zahvaljujući mom porijeklu su mi upravo i pomogli da dođem gdje sam.
Dobijate mnoštvo pohvala za izgled. Koliko Vam to imponira? Je li ljepota presudna u poslu kojim se bavite?
– Ljepota je relativna i stojim iza toga, imponuje mi, ali sam i dalje skromna i stidljiva kad dobijem kompliment. U poslu kojim se bavim nije presudna ljepota nego karakter i spretnost, način na koji predstavljaš svoju ljepotu i umijeće pred kamerom. Po meni, trebaš biti rođen za ovaj posao, ako želiš profesionalno time da se baviš.
Imate li Vi neki beauty savjet koji ste naučili od vrhunskih vizažista ili od sestre, mame, tetke, bake?
– Volim sve što je prirodno, odnosno na prirodnoj bazi. I danas pravim maske za lice i kosu, ne kupujem proizvode pune hemije i silikona. Ali, ono što sam naučila jeste da ljepota dolazi iznutra, i koliko se god mazali kremama, neće pomoći dok se organizam ne očisti i ne promijeni ishrana. Mnogo je teško održavati mlad i svjež izgled. To znaju svi koji prelaze u tu neku drugu fazu, gdje se koža i tijelo mijenjaju. Mora se voditi računa šta se unosi u organizam, jer malo je onih koji čitav život mogu jesti šta požele, a da ne pogoršaju fizički izgled. Moj savijet je naći bilo kakav sport koji vam se sviđa, bilo to trčanje, biciklo, yoga, ili jednostavno poneka vježbica kod kuće, bitno je da ne uspavamo mišiće. Što se tiče hrane, i meni je bilo teško, ali neophodno je jesti manje mesa i ugljenih hidrata, a više povrća i unositi mnogo tečnosti.
Koji su Vam planovi u budućnosti?
– Posljednjih devet mjeseci u Italiji je praktično nemoguće vidjeti prijatelje, s obzirom na to da smo zaključani, ali se uvijek nađe vrijeme za poziv i FaceTime. Imam mnogo planova za budućnost koje ću vam otkriti u nekom narednom razgovoru vrlo rado.
Kako planirate provesti božićne i novogodišnje praznike?
– Nažalost, u Italiji je situacija takva da nemamo mogućnost da odemo vani, zatvorene su “granice” i između gradova, tako da ovogodišnje praznike ću provesti s mojim mužem i dvoje prijatelja koji žive u Milanu, s obzirom na to da niko od nas neće moći da posjeti roditelje i ostatak porodice. Nedostaje mi moj otac Ranko, koga nisam vidjela već godinu, ali čim se situacija popravi i bude se moglo putovati otići ću da ga posjetim i koliko toliko nadoknadim vrijeme s njim.
Kako praznici, inače, izgledaju u Vašem domu, po čemu su posebni i kako ih obično provodite?
– Imam mnogo praznika i slavim sve, to je kao izgovor da se udruži čitava porodica, iako je meni to teško izvodljivo. Uglavnom, Božić u decembru provodim s mojom novom porodicom u Italiji i tu se uvijek nađe i po neki prijatelj. Za vrijeme Nove godine i dočeka odemo nekoliko dana na skijanje, a početak januara posvetim mojoj mami Miri i sestri, kao i ostatku porodice koji jedva čekaju da dođem.
