Često smo očarani slikama koje vidimo na filmskom platnu, slikama impresionista i stranicama modnih časopisa. A onda sletimo i vidimo sive oblake, grafite i neprijatne taksi vozače. Ubrzo shvatimo da nismo došli u grad iz Sartrovih pjesama. Pariz je, poput svih gradova, mjesto velikih kontrasta. Na neke ti kontrasti toliko jako utiču da dobiju “pariski sindrom”.
Ovaj fenomen je zabilježen samo u francuskoj prijestolnici i manje-više samo među japanskim turistima.
On se oslikava u vrtoglavici, znojenju, ubrzanom radu srca, halucinacijama, depresonalizacijom i osjećajem da je cijeli svijet protiv vas. To je, navodno, vividna i jedinstvena vrsta kulturnog šoka.
Ovaj sindrom se pominje već neko vrijeme. Bio je predmet studije koju je 2004. vodio profesor Hiroaki Ota, japanski psihijatar koji radi u Francuskoj. On je otkrio da su od ovog poremećaja u bolnicu primljena 63 japanska turista u periodu između 1988. i 2004. godine. Autor je naveo neke od faktora za koje vjeruje da uzrokuju ovu pojavu, među kojima su umor od dugih letova, ‘džet-leg’ i pretjerivanje sa radom na poslovnim putovanjima, a u kombinaciji predstavljaju odličnu podlogu za stres i ovu vrstu šoka.
Uzroci stresa i osjećanja zbunjenosti i izolovanosti naravno mogu biti različiti faktori, kao npr. novo i nepoznato okruženje, kišni dani, jezička i kulturna barijera. To potvrđuje i dr Nikolas Gerart. psiholog sa Univeziteta u Ese*su. On navodi da “nije nemoguće da takav događaj može pokrenuti prethodno neotkrivene mentalne probleme“. Ali naglašava i da samo putovanje ne može biti uzrok svega toga, ali može biti “kap koja je prelila čašu“.
Pitanje je zašto je baš Pariz dobio ovu reputaciju. Možda zato što ga mnogi posmatraju kao najveći simbol evropske kulture, ali je u isto vrijeme i otjelotvorenje moderne zapadnoevropske metropole – brz, hladan, siv, neličan i ne previše odušveljen zbog turista koji u njega dolaze. Kulturni šok i očekivanja su tada posebno suprotstavljeni.
Činjenica da ovaj sindrom pogađa baš japanske turiste nije zanemarljiva. Japan i Francuska imaju jako različitu kulturu, ali u posljednjih par decenija, francuska kultura se u Japanu posmatra sa jako velikim oduševljenjem i poštovanjem. Problem u tome je što posmatraju samo najljepše i najromantičnije aspekte te kulture, pa im suočavanje sa stvarnom situacijom može biti jako šokantno.
Relativno mali broj slučajeva pariskog sindroma ne ide u korist teoriji da on zaista postoji. U Parizu jednostavno postoji veliki broj izvora stresa. Pariz, naravno, nije jedino mesto gdje ti stresovi postoje i japanski turisti nisu jedini koji ih dobijaju. O tome u prilog govori podatak da Pariz godišnje posjeti 600.000 japanskih turista, a da su za 16 godina zabilježena 63 slučaja.
Postojanje (ili nepostojanje) ovog sindroma ne bi trebalo da utiče na vašu sliku o Parizu. On je svakako prelijep grad pun kulture, hrane, vina, muzike… Samo treba imati na umu da on nije ono savršeno mjesto kako nam ga Holivud predstavlja, piše “Red info portal“.
