Nastaje kao posljedica konstantnog pritiska na određeni dio tijela, što uzrokuje slabljenje cirkulacije i protoka kisika i hranjivih materija, pa tkivo polako odumire. Koža postaje bezbojna ili ljubičastoplava, a potom se transformiše u smeđu, tvrdu, neosjetljivu (nekrotičnu) strukturu.
Na kraju se pojavljuju čirevi i rane, a čitava regija je veoma podložna infekcijama. Iako se najčešće sreće kod paralizovanih osoba, teški bolesnici i stare, slabo pokretne osobe, takođe su žrtve ovog neugodnog stanja. Kako se dekubitus brzo širi, a veoma teško liječi preventiva je od izuzetnog značaja, piše “Aura“.
Simptomi i faze bolesti
Dekubitus se prema dubini rana dijeli na 4 stadijuma.
Prvi stadijum, javlja se bolno crvenilo na koži, koje svrbi i traje duže od sat vremena nakon što prestane pritisak.
Drugi stadijum, nastaju manja oštećenja kože, epiderma (gornjeg sloja) ili potkožnih slojeva. Rana je mala i izgleda kao plik, a okolno tkivo poprima crvenu ili ljubičastu boju.
Treći stadijum, oštećenja se šire u potkožno tkivo, pa se formira dublja rana nalik krateru. Koža je nektorična i može se vidjeti mišić.
Četvrti stadijum, oštećene su mišićne strukture, a mogu biti zahvaćeni zglobovi ili tetive. Kost je vidljiva, a stanje je po pravilu praćeno infekcijom.
Najvećem riziku od nastanka dekubitusa izložene su osobe koje su vezane za krevet ili stolicu (naročito ako je u pitanju povreda kičme), pacijenti koji ne mogu da se pomiču bez pomoći drugih (koma, paraliza ili dži oporavak nakon operacije), ljudi koji su imali frakturu kuka i dijabetičari. U rizičnu grupu spadaju i oni koji ne mogu da kontrolišu pražnjenje mjehura ili crijeva jer višak vlage iritira kožu, koja postaje osjetiljiva i podložnija stvaranju rana.
Liječenje
Terapija dekubitusa podrazumijeva otklanjanje pritiska sa kritičnog područja, promjenu položaja pacijenta pomoću odgovarajućeg dušeka ili nekog drugog antidekubilatnog pomagala. Potrebno je obratiti pažnju na higijenu, rana uvijek mora biti čista, dezinfikovana i pokrivena. Jedan od najznačajnijih faktora u procesu zarastanja i regeneracije jeste hrana.
Kontrola infekcije obuhvata redovno tretiranje rane antiseptikom kao i primjenu antibiotika. U ozbiljnijim slučajevina je potrebno hirurško liječenje, odnosno odstranjivanje mrtvog tkiva i kostiju zahvaćenih upalom.
Oštećenje kože uslijed dugotrajnog ležanja mnogo je lakše spriječiti nego liječiti. Među najvažnije mjere spadaju česta promjena položaja, redovan pregled kože i maksimalno izbalansirana dijeta. Doktori preporučuju da se položaj u invalidskim kolicima mijenja svakih 15 minuta, dok se osobe koje leže u krevetu moraju okretati na svaka 2 sata, čak i tokom noći.
Fizioterapeuti savjetuju da se izbjegava direktno oslanjanje na kost kuka i da tijelo bude postavljeno pod uglom od 30 stepeni u odnosu na podlogu. Uz to potrebno je obezbijediti dobru potporu nogama, najbolje jastukom smještenim od listova do članka, nikako ispod koljena jer može zaustaviti cirkulaciju. Neophodno je izbjegavati dodirivanje koljena, a dušek mora da bude izuzetno udoban, napunjen gelom, pjenom, vodom ili zrakom.
Pacijenti koji koriste invalidska kolica moraju imati jastuk za ublažavanje pritiska, koji takodje može biti ispunjem kao gore navedeno. Međutim on neće spriječiti stvaranje rana, zbog čega se bolesnicima koji imaju dovoljno snage u gornjim dijelovima tijela preporučuju specijalne vježbe.
Značaj pravilne ishrane
Zdrava ishrana veoma je važan faktor u prevenciji pucanja kože i nezaobilazna pomoć u procesu zarastanja i regeneriranja oštećenja. Na nesreću, pacijenti koji su podložni razvoju dekubitusa obično imaju problema sa apetitom, zbog čega je potreban poseban pristup, kako bi svakodnevno unosili 25 – 30 cal/kg preko namirnica koje ne sadže proteine, 1,3-3 g/kg bjelančevina, više od 2 g/dl albumina (za zarastanje rana), kao i vitamin C (za sintezu kolagena), cink, željezo i bakar (za transport kisika).
Češćim a manjim obrocima može se podstaći apetit. Ukoliko pacijent ne osjeća glad, treba pokušati sa serviranjem hrane u tačno određeno vrijeme i na taj način stvoriti naviku redovne ishrane.
Treba izbjegavati unošenje tečnosti tokom jela, jer se na taj način stiče lažni utisak sitosti. Tek nakon obroka može se podsticati veći unos tečnosti kako bi se održala hidriranost kože. Ukoliko oboljeli ima problema sa gutanjem, preporučljivo je da hrana bude tečna ili paširana (supe ili suplemetski napici) .
SAVJETI:
Obloge za prevenciju
Po 3 kašike isjeckanog lista koprive, lista i cvijeta kantariona i lista i cvijeta podubice, izručiti u 1,5 l kipuće vode i ostaviti da odstoji poklopljeno 2 sata izvan štednjaka. Procijediti i kvasiti kožu više puta dnevno, u periodu od po pola sata.
Za sprječavanje daljnjeg širenja dekubitusa
Po 3 kašike sitno isjeckanog lista ranjenika, lista koprive i lukovice bijelog ljiljana izručiti u 2 dcl maslinovog ulja i kuhati na pari dok se ne stvori kaša. Namazati melemom bolna mjesta, obmotati ih gazom, vatom i zavojem te držati otprilike 3 sata.
Proceduru sprovoditi 3 puta dnevno, a prije svakog mazanja obrisati kožu mlakom kamilicom.
SLATKI LIJEK: Šećer smanjuje bol i zacjeljuje rane
Utrljavanje šećera u rane može izliječiti bolne infekcije, uključujući dekubitus, tj. rane nastale dugim ležanjem, pokazalo je istraživanje inspirirano afričkom tradicionalnom medicinom.
Nakon uspješne studije koju je proveo predavač sa sveučilišta Wolverhampton, rođen u Zimbabveu, u britanskim bolnicama počeli su koristiti tradicionalno afričko liječenje šećerom. Kao dijete Moses Murandu gledao je kako njegov otac stavlja zdrobljenu šećernu trsku na rane svojih suseljana misleći da je ovo opće poznati način liječenja.
Šećer se, naime, koristi kao tradicionalni lijek u Zimbabveu. Nakon dolaska u V. Britaniju iznenadio se da ga liječnici ne koriste. U njegovu šestomjesečnu studiju bio je uključen 21 pacijent u bolnici Selly Oak u Birminghamu čije rane nisu zacjeljivale uobičajenim metodama liječenja.
Pokazalo se da stavljanje granuliranog šećera na rane od dugog ležanja, čireve na nogama i amputirane udove prije zavijanja može ubiti bakterije koje sprečavaju liječenje i uzrokuju hkronični bol. Da bi preživjele bakterije trebaju vodu, a šećer skuplja vodu iz rane u zavoj.
Dr. Murandu (43) vjeruje da bi tradicionalna afrička tehnika mogla uštedjeti milione u budžetu Velike Britanije. A šefovi bolnice Selly Oak u Birminghamu toliko su impresionirani uspjehom da su ga nagradili s 25.000 funti.
Ushićeni Moses je kazao:
– U Britaniji još nije korišten šećer za liječenje rana iako je bilo pokušaja sa šećernom pastom. I dok sol na rani nanosi bol, šećer je drastično smanjuje. Šećer je, uza sve to, i daleko jeftiniji nego drugi lijekovi, a pokazao se jednako efikasnim.
